Da danas možete sjesti u vremeplov, vratiti se više od stotinjak godina u prošlost, u mladost svoje prabake ili praprabake, te da možete tamo provesti nekoliko sati razgovarajući s njom – vjerojatno biste doznali štošta zanimljivog. I vi od nje. I ona od vas.
Ona bi vam ispričala da je, od trenutka kada se rodila, jedno od glavnih pitanja u njenoj obitelji bilo tko će se u nju zagledati i za koga će se, na koncu, udati. Rekla bi vam i da dame nemaju što tražiti šetajući same Zagrebom, kao što vi to svakodnevno činite, te da je ona uvijek u pratnji svojeg supruga. Ili da je prate majka i sestra. Ispričala bi vam i da ne traži puno od života, da je sretna i zadovoljna jer ima dobrog muža koji radi i skrbi za obitelj, a ona pak brine za djecu i kuću. I to je njen posao.
Spomenula bi vam kako je čula da su 1901. dvije Zagrepčanke upisale Mudroslovni (danas Filozofski) fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali da se vjerojatno radi o djevojkama koje su jako avangardne ili su, jednostavno, odlučile malo provocirati svoje muške kolege i podići malo prašine.
A kada joj kažete kako su žene na ovim prostorima, u sklopu Jugoslavije, 1945. dobile pravo glasa – blijedo će vas pogledati i pitati „Čemu?“, a još bljeđe ako joj kažete da ste i vi završili škole, da radite i vi, a ne samo suprug te da zajednički dijelite i kućanske poslove i brigu oko djece. Zamislite samo da joj kažete da će žena jednog dana moći učiniti sve ono što poželi i da će jednog dana moći ostvariti sve svoje snove.
A jedna od takvih žena koje zaista mogu sve je i – Kristina Ercegović. Kristina je serijska poduzetnica koju ste zasigurno već primijetili u nekim tiskanim, online medijima ili na televiziji. Kristina je i spisateljica, ali i osoba koja je pokrenula neformalna poslovna druženja – Business cafe, a za sebe kaže kako je, onome što ona uistinu jest, najbliži engleski termin„change agent“ ili prevedeno na hrvatski – „posrednik promjene“. Kaže kako joj je misijatransformirati kulturu kukanja, toliko specifičnu za ove prostore, u kulturu preuzimanja odgovornosti.
Vrckava, brza i britka uma i sa zaraznim osmijehom koji joj gotovo nikada ne silazi s usana, Kristina je bila moja sugovornica jednog sparnog lipanjskog poslijepodneva i za početak sam je priupitala ono što se obično pita sugovornike na kraju razgovora.
Reci, koji su ti najnoviji poslovni planovi?
Najnoviji izazov koji me posebno veseli jest taj da sam sve ono “najbolje od sebe“, sve ono što znam i sve što sam uložila u kontinuiranu edukaciju tijekom godina odlučila „upakirati“ u dvodnevni intenzivni program „Kako napraviti zaokret“ koji ću održavati dva puta godišnje za 10 poduzetnika koji žele živjeti i poslovati na jednoj višoj razini.
Ovo je program za one koji razumiju da njihov posao raste samo do razine do koje i oni sami rastu, za poduzetnike koji žele raditi na sebi. Prvi termin je 18 i 19. srpnja, a lokacija je također zanimljiva – Terra Panonica – kuća ideja u vojvođanskom selu Mokrin. Selo sam otkrila sasvim slučajno, a radi se o selu koje je zbog svoje jedinstvene arhitekture, ponude i vrhunske usluge zaista inspirativno mjesto – pravo mjesto za nove ideje i zaokrete.
Business Cafe, pretpostavljam, ide i dalje. Hoće li se povećavati broj zemalja u kojima se održava?
Business Cafe i dalje namjeravam širiti putem licence, a nakon 5 zemalja regije i pet godina kako postoji, voljela bih ove jeseni vidjeti da se održava u Londonu i tamo sebi nazdraviti za Zaokretov 5. rođendan (op.a. Zaokret d.o.o. je Kristinina tvrtka).
No, ono što mi se čini najvažnijim jest da svaki event nastojim učiniti sve boljim i boljim te da želim intenzivirati tu regionalnu priču. Evo, 2.7. u 18 h Bussiness Cafe će se održati istovremeno u tri grada i tri zemlje, s vrhunskim gostima na svim lokacijama. Spajamo se putem Skypea s Beogradom, gdje nas čeka i Branimir Brkljač, osnivač TOPSHOP kompanije koju svi poznajemo po Kozmodisku. Spajamo se i sa Skopjem gdje nas čeka Kosta Petrov, vlasnik agencije The P World koja posluje u više od 20 zemalja svijeta. U Zagrebu nas, između ostalih, čeka i Matija Žulj – vlasnik dobro nam poznatog AGRIVIja. Business Cafe je zapravo mjesto inspiracije i druženja s istomišljenicima jer je za uspjeh i sreću presudno s kakvim se ljudima okružimo. No, poslovno gledano, želim da Business Cafe našim poduzetnicima bude platforma za uspjeh – da im je on izlaz na tržišta regije i šire te da strancima bude mjesto ulaza na naša tržišta.
Nastavljaš i s aktivnostima coachinga?
Započela sam i nastavljam ujesen jer se mi se pokazao odličnim grupni coaching Zaokret – bildanje biznisa u 30 dana – program za male poduzetnike u kojem jednom tjedno po 3 sata kroz 4 tjedna definiramo trenutno stanje i željene ciljeve, radimo na uklanjanju svih prepreka za ostvarenje istih, učimo ključne vještine koje nam trebaju za uspjeh.
Priznajem, i mene je fascinirala moć grupne namjere i postignuti rezultati u vidu transformacije ljudi u tako kratkom roku na svim razinama. I dalje s Mirelom Španjol Marković imam našu popularnu radionicu Prečicom do uspjeha, nakon pauze ide novi termin 15.7., a planiram i još neke sinergijske radionice s kolegama u Hrvatskoj i Srbiji.
U listopadu Zaokret slavi 5. rođendan i to želim proslaviti na posebnom mjestu i lansiranjem nekoliko zanimljivih, prije svega, regionalnih inicijativa i vjerojatno ćemo ih opet održati u Mokrinu – na imanju Terra Panonica.
Sve svoje sugovornike obično pitam da se opišu u tri riječi pa ću zamoliti i tebe da učiniš isto.
Ja sam čovjek, prijateljica, inspiracija drugima za zaokret ili kako mi mnogi kažu – ja sam ona koja je zadužena za „opaliti nogom u guzicu“.
Kada si bila mala, što si kao maštala da ćeš postati? Uostalom, kada smo već kod djetinjstva – kakva si bila kao klinka?
Ne sjećam se detalja, znam samo da sam maštala kako imam ured na vrhu nekog poslovnog tornja. Znala sam već onda da želim biti „business woman“, to je bio vizualni simbol mojih dječjih aspiracija. Kada se prisjetim, čini mi se da sam slijedila sva pravila i bila „dobra curica“ u svim aspektima – najbolja učenica od početka do kraja – od osnovne do fakulteta… Bila sam sve ono dosadno, sve „by the book“. Tek s 26 godina, kada sam dala otkaz i počela slijediti svoje snove, čini mi se da sam krenula živjeti po svome i po svojim pravilima. Ipak mama mi kaže da sam oduvijek bila svoja (osmijeh).
Postoje li neke sličnosti i poveznice između toga da „odgojiš dijete“ i „odgojiš“ biznis? Što misliš?
Zapravo, ovo je jedno odlično pitanje, nitko me to nikada prije nije pitao. Biznis je za mene igra za odrasle. Obožavam stvarati nešto iz ničega. I u poslu smo zapravo tu da „usrećimo“ druge, da kroz proizvode i usluge dodamo neku vrijednost i riješimo problem kupcima. Pritom je važno da su naši kupci zadovoljni i radnici sretni te da dajemo nazad društvu. Isto tako dobro je da se svi u našem biznisu osamostale – da standardiziramo sve procese od početka i da postanemo zamjenjivi.
Što kao svoju „ostavštinu“ želiš prenijeti sinu? Što ti je najvažnije da nauči od tebe?
Voljela bih da Luka bude sretan i samostalan i da sluša sebe – da slijedi svoje srce, da nauči da nije važno što nam se dogodilo nego kakva smo osoba zbog toga postali i da uvijek izvuče maksimum iz svega, iz svih promjena. Na to sam fokusirana od početka. Od njegove četvrte godine uspavljujem ga razgovorom i pričamo o tome na čemu smo zahvalni u proteklom danu. Smatram kako je zahvalnost ključ sreće. On je jako samostalan za svoju dob (sada ima 6 i pol godina) i u tom pravcu poduzimam sve potrebne korake, a vjerujem da ga najbolje odgajam svojim primjerom.
Imaš mnogo iskustva na tom polju, svakodnevno susrećeš poduzetnike, zanima me što misliš o tome koje su kvalitete potrebne jednom uspješnom poduzetniku?
Mnogo toga je važno, no čini mi se s godinama da su ljudi u pravu i da je presudna upornost. Kažu mnogi poduzetnici da jedini način da ne uspijemo je da odustanemo.
Kako definiraš uspjeh? Što je uopće za tebe uspjeh?
Mijenjala mi se ova definicija kroz godine, no ipak je uvijek ostala ista nit – sloboda. Sloboda da radim što želim, s kime i kada želim. Znaš ono, biti sam svoj gazda – to mi je prava definicija uspjeha. No, odnedavno sam dodala i da nema potrebe za dokazivanjem bilo čega – bilo kome… Niti sebi ni drugima. I mislim da je važno da pazimo da nam uspjeh bude holistički, da ne platimo preveliku cijenu uspjeha pa da sve naše pobjede postanu pirove. Da putem izgubimo partnere, zdravlje, prijatelje ili u najgorem slučaju sebe…
Vjeruješ li u uspjeh preko noći?
Da, samo što ta noć traje godinama. No, vjerujem da se transformacija događa u sekundi, i da je kvantni skok moguć jer za uspjeh nije ključ dug i težak rad, iako je akcija uvijek nužna, već je presudno u što vjerujemo i što sebi govorimo. No, ipak nekako uvijek ispadne gledano unazad da ta noć u kojoj uspijemo preko noći – ipak traje godinama.
Zanima me gdje poduzetnici u Hrvatskoj i regiji najčešće griješe?
Naš mentalni sklop je problem. Kukamo, žalimo se, kritiziramo, nezahvalni smo, ne cijenimo ono što imamo, ne poštujemo sebe niti druge (pritom mislim da probleme s naplatom usluga)… Ono što svakako moram naglasiti – u uslužnim djelatnostima svi ulože puno u zgrade, opremu i štede na ljudima. A ljudi su ti koji pružaju uslugu i kupcima je bitna kvaliteta usluge, a ne vrsta pločica na šanku. Odnosno, kako je i jedna poduzetnica u mojoj knjizi “Sam svoj gazda” rekla – svima bih sugerirala da ulože u ljude jednako, koliko i u strojeve ili opremu.
Koji su ljudi tvoji mentori ili uzori?
Mentori su mi Lisa Nichols, DC Cordova, Marcia Wieder, Vishen Lakhiani i drugi. Mnoge sam ljude, čije sam knjige čitala i upijala njihove riječi, uspjela upoznati i uživo, no pravi su mi uzori moja pokojna prabaka i moji baka i djed koji je preživio tri godine Auschwitza. Mi danas ne možemo pojmiti što znači preživjeti Auschwitz i koliko je to velika stvar. Uzor su mi i mnogi mali poduzetnici koje sam upoznala diljem regije koji su sve stvorili sami od nule, ali i svaka osoba koja sa strašću radi to što voli, pomaže drugima i mijenja svijet na bolje.
Ženski i muški poduzetnici – koliko smo slični, a koliko se razlikujemo?
Poduzetnik je poduzetnik, no stvari ipak treba nazivati pravim imenom – žene zaista kreću iz druge pozicije i potrebna je doza pozitivne diskriminacije u interesu i za dobrobit cjelokupne zajednice. Ipak je briga o kući većinom na njima i trebaju veću podršku okoline i poticaj uslijed svog odgoja. No, upravo je najčešće, kako se ono kaže – „žena ženi vuk“ i tu sve trebamo poraditi i to tako da više jedna drugoj otvaramo vrata.
Uvijek sam imala podršku muških kolega u svim svojim snovima i aktivnostima, dok su me žene „zabrinuto“ pitale: „’Ko ti čuva malog“, a posebno kad me negdje vide u trenutku kad bi po njihovom trebala biti sa sinom. Dobra stvar jest ta da u poduzetništvu nema staklenog stropa – jedini sudac je tržište, a ne spol. Moja poruka kolegicama bi bila: Zatražite što želite – nemojte čekati nečiju dozvolu. Sve možemo, sve ono što zaista želimo, bez obzira na spol. Često izaberemo samo-sabotažu. I tako uvijek nekako dođemo do pitanja mentalnog sklopa.
Možemo li, u isto vrijeme, biti uspješne poduzetnice, sjajne majke, ljubavnice, kuharice, njegovane… Ili nam je dan ipak prekratak da sve to skupa ostvarimo? Moramo li se ipak nečega odreći? Zanima me jesi li se ti nečega odrekla na svom poduzetničkom putu? I koliko ti je pritom bila važna potpora drugih – roditelja, prijatelja, bivšeg supruga…
Pitanje je po čijim smo to standardima i pravilima toliko sjajne i što je zaista bitno u svemu tome i za koga je ta sjajna slika koju imamo prema van. Bez podrške bivšeg supruga, u svakom pogledu, i prije i danas oko brige o našem Luki, kao i bez moje mame i svekrve, ja ne bih bila tu gdje jesam. Smatram da je moguće imati sve, ali ne u isto vrijeme i istim intenzitetom. No, i to je dobro jer nisu nam uvijek sve stvari bitne u svakom trenutku. Nemam osjećaj da sam se ičega odrekla jer u trenutku kada sam gradila sve od nule, posao me toliko ispunjavao da ništa drugo nije ni bilo bitno.
Danas imam sve što želim te nemam osjećaj odricanja. Kad osjetim da mi nešto nedostaje – to si i priuštim. Bilo da se radi o cjelodnevnom ljenčarenju, čitanju, vožnji do Opatije i šetnji uz Lungomare… Što god. Ako poduzetništvo gledamo izvana, to je jedan potpuno drugačiji način života. Mi puno radimo, nečega se odričemo, često samo slijedimo svoje lude snove i u tome uživamo.
Mislim da sam na fejsu pročitala da voliš kombinirati biznis i uživanciju. Uz ovako mnogo obaveza – kako se opuštaš i kada se opuštaš? Pronalaziš li vremena za sebe?
Ne pronalazim ga, uzimam ga i to odmah kao prvu stvar u danu – ustajem u 5 ujutro. Do 8 h uživam sama sa sobom, u miru. Vježbam, razmišljam, planiram, čitam… Prolazim svoje afirmacije i molitve. Nakon toga budim Luku. Do sada sam ga vodila u vrtić, a ujesen nas čeka škola. Dan provodim u društvu poduzetnika po sastancima, kavama, ručkovima i dio dana radim na svom biznisu. Dio dana održavam radionice, nastupam javno i, naravno, družim se s prijateljima.
Je li ti teško prebaciti se iz biznis u relax mode kada si na odmoru?
Ne, ja to stalno kombiniram doslovce svi mi se čude kako mi to dobro ide – meni je posao zabava. Biram raditi samo s ljudima s kojima želim i što želim i to je ono što mi puni energiju.
Kako zamišljaš idealan odmor?
Dio vremena odvojen samo za mene – za čitanje, izlaske na dobru klopu, čašu dobrog vina, malo turističkog sightseeinga. Idealan odmor podrazumijeva svakako i rad na sebi i uvide, zbližavanje s dragim osobama.
Koga bi sa sobom povela na svoj idealan odmor? Koje bi tri stvari uzela sa sobom? I koje tri knjige bi ponijela?
Povela bih ljubavnog partnera i uzela badić, mobitel i knjige. Dio odmora bih provela skroz sama, a jedan dio s prijateljicama. Zapravo, tako je bilo uvijek do sada (osmijeh). Dosta čitam, u prosjeku jednu knjigu tjedno, i teško mi je izdvojiti, no sigurno je da bi bilo nešto motivacijske/transformacijske, tzv. self help tematike ili b to bila neka knjiga o duhovnosti.
Gdje bi se voljela vidjeti za deset godina?
Ovdje u Hrvatskoj i u regiji, s osobom koju volim, radeći ono što me ispunjava, dok stojim uz sina na kojeg sam ponosna kakav je postao čovjek. Život me naučio da se najbolje prepustiti, za najbolje stvari i trenutke koji su mi se dogodili nisam nikad ni pomislila da bi se mogli ostvariti, posebno ne na način kako su se dogodili. Zato nekako volim detaljnije planove ostaviti Onome Gore – Njemu to puno bolje ide.
Autorica teksta i izvor: Andrea Šitum/Naturala.hr
Foto: arhiva
