Maju Pušić Čerić, iako je završila za akademsku slikaricu – grafičarku, diplomirala na Likovnoj akademiji i čak osvojila nagradu nagradu “James H. Pinto“ za crtež na internacionalnom festivalu portreta u Tuzli INTERBIFEP-u, likovni svijet nije baš istinski privlačio. Bilo je tu, kaže, previše buke i previše vreve, za osobu od intimnog stvaranja. Svoje ispunjenje našle je u posve drugom području – kao instruktorica japanske borilačke vještine Aikido, koja usput prakticira i tibetanski budizam, uživa u lijepom pisanju i usto je majka dvojice sinova.
Aikido je logičan slijed ljubavi prema radu s djecom
„Nakon diplome neko kratko vrijeme radila sam u srednjoj Drvodjeljskoj školi u Zagrebu, no posao sam napustila nakon što sam rodila prvog sina, 2000 godine. U stvari, u školi mi nisu produžili ugovor, a ja se time nisam previše zamarala jer mi je bilo važnije i ljepše boraviti kod kuće s djetetom. Dugo vremena potom nisam radila jer je moj muž, također akademski slikar-grafičar, dobro zarađivao kao freelance dizajner“, ispričala nam je Maja.
No, opet se vraća na posao kada ju je ravnateljica privatnog dječjeg vrtića u koji je išao njezin stariji sin pozvala da organizira i vodi “vrtićku likovnu akademiju“ kao dodatnu aktivnost vrtića, a odlučila se baš za nju jer je osobu koja ima “otvoren pristup djeci“.
„Tada me je to iznenadilo, jer nisam o sebi imala takav dojam. Bio mi je to dakako veliki kompliment. Rad sa djecom mi se jako svidio i vrtićka likovna druženja su mi jedno od najdragocjenijih iskustava koje sam stekla tijekom svog životnog učenja. Kasnije sam toj likovnoj aktivnosti dodala i Aikido za vrtićance i u tom sam se vrtiću zadržala oko četiri godine“, nastavila je svoju priču Maja.
Aikido je počela trenirati 2002. uz supruga koji je već tada bio dugogodišnji “aikidoka“.
S obzirom da su ona i suprug u jednom trenutku bili jedini “crni pojasevi u klubu koji imaju djecu“, zajedno su organizirali i nekoliko godina tamo vodili dječju aikido grupu.
U sljedećih nekoliko godina sama Maja je dodatno organizirala, pomagala u organizaciji i vodila još nekoliko dječjih aikido aktivnosti u drugim klubovima i vrtićima. Veliko iskustvo u vrlo malo vremena, napomenula je, no također i prilično iscrpljujuće i intenzivno razdoblje u životu.
Prodali stvari iz umjetničkog svijeta da opreme dvoranu za vježbanje
Vlastiti klub s mužem otvorila je 2010. godine, kada nije ni sanjala da će joj to postati životni poziv.
„Financije za otvaranje i opremanje kluba skupili smo kako se kaže “iz šupljeg u prazno“. S obzirom da smo oboje umjetnici-grafičari u jednom smo periodu života jako puno vremena i truda ulagali u svoj umjetnički rad i u kući smo imali opremljen atelje sa grafičkom prešom. Međutim, prenemirni duh i životne okolnosti su nas oboje zavrtjeli u neke druge strane i likovnu umjetnost zamijenila je dinamika borilačke vještine, tako da je preša prodana da bi se nabavile tatami – strunjače, a kućni je atelje prenamijenjen u dojo – dvoranu za vježbanje Aikido-a“, ispričala nam je Maja.
Dodaje kako se u toj kućnoj dvorani održavaju treninzi za djecu, a u velikoj dvorani Mjesnog Odbora Gornjeg Vrapča, treninzi za odrasle – što im je ako zgodno i blizu jer na treninge idu obučeni u tradicionalnu aikido odjeću – kimono i hakamu, u japankama kroz Gornje Vrapče.
Prvi “klijenti“ vježbači bili su im šačica tinejdžera iz kvarta koji su došli kada su pročitali oglas o klubu na oglasnoj ploči negdje na cesti. No, jedan od njih vjeran je vježbač od samog početka i uskoro bi mogao dobiti i crni pojas, na što su instruktori posebno ponosni.
Najljepši feedback za svoj rad Maja je ipak dobila od nekoliko djece koja su je doslovno “pratila“ od kluba do kluba jer su htjeli učiti baš od nje. Naime kako je pomagala u organizaciji dječjih grupa u drugim klubovima i nekim vrtićima – postavila bi osnove i “zavrtjela“ aktivnost te prepustila drugima da dalje vode – neka se djeca nisu htjela privikavati na “nekog drugog“ nego su se preselila u drugi klub za njom i konačno u njen vlastiti klub kada ga je otvorila u sklopu udruge Aiki En – udruga za promicanje skladnog življenja.
Ona i muž u svojoj Udruzi u stvari obnašaju volonterske funkcije, a sama udruga financira se pak od donacija.
Kroz godine Udruga je proširila svoje djelovanje sa običnih aikido treninga na razne druge aktivnosti kojima se promiču ideje harmoničnog življenja, mirnog rješavanja sukoba i međukulturalnog prihvaćanja i razumijevanja.
„Na svojim treninzima s djecom jako se trudim da svakom pojedinom djetetu otvorim prostor da se opusti i osjeti kao dio grupe, a u isto vrijeme i da razvije svoju individualnost bez straha od ismijavanja. Dosta djece koja dođu k nama trenirati Aikido imala su neugodnosti s drugom djecom u školi, vrtiću i bili su izloženi različitim vrstama vršnjačkog nasilja. Kroz učenje i treniranje borilačke vještine osim što djecu učimo tehnikama samoobrane, pružamo im i mogućnost da steknu samopouzdanje i ojačaju svijest o vlastitim kvalitetama u prijateljskom okruženju i “obiteljskoj“ atmosferi. To i jest razlog zašto radim sa malim grupama djece, pa mi je mali kućni dojo idealan prostor – tamo nas stane maksimalno desetak da svatko ima prostora za rad i svakom se mogu potpuno posvetiti“, objasnila je Maja.
Kućni ured pruža mir, ali i izazove
A kako to izgleda kada vam u kući trenira desetero djece? Izvrsno!
Isprava su supružnici strepili kako će to biti prihvaćeno od strane djece i roditelja i što će roditelji misliti kada dovode djecu na trening nekome „doma“, no to nikome nikada nije zasmetalo. Štoviše, djeca komentiraju da im je to, do sada, najbolje mjesto za vježbanje.
„Zadovoljna sam u kojem smjeru se razvijaju aktivnosti cjelokupne udruge i veliku podršku u promicanju naših ciljeva i događanja u lokalnoj zajednici imamo u partnerstvu sa osnovnom školom. “Grof J. Drašković“ i suradnji s njihovim genijalnim ravnateljem, a jako lijepu suradnju imamo i s lokalnim Tae Kwon Do klubom i njihovim voditeljem koji je ujedno i predsjednik Mjesnog Odbora Gornje vrapče“, istaknula je Maja. Ono što najviše voli kod svog posla, kojeg, naglašava, obavlja u svojoj kući, je to što pola sata prije treninga, nakon što se obuče u kimono, sjedne u vrt, gleda zlatne ribice u ribnjaku, sluša kako raste trava i čeka da djeca počnu pristizati na trening.
Ono što ponekad može predstavljati problem je činjenica da je Udruga stacionirana u obiteljskoj kući, pa kada se radi na nekom projektu ili organizaciji, nema pauza i odmora, a kamoli radnog vremena.
Srećom, pojašnjava Maja, tu uskače školski raspored njihove djece koji ih vraća u realnost, a tu su dakako i kuhanje ručka, muzička škola i druge obaveze.
„Obiteljski život mi je promijenjen utoliko što na dječjim treninzima ne radim razliku između svoje i tuđe djece što je ponekad znalo dovesti do zanimljivih i dinamičnih situacija s mojom vlastitom djecom (malih ljubomora kad su bili manji i dok su još trenirali ). Našoj djeci se ne da dolaziti na naše treninge jer “im to vode tata i mama“, pa je samim tim trening ‘glup i dosadan’“, kroz smijeh je poručila Maja.
Ono što je posebno važno istaknuti u ovoj inspirativnoj priči jest činjenica da kada odabereš raditi nešto što ti je prirodno i i što se nekako podrazumijeva, tu ne postoji nikakav napor, samo veliki trud, a upravo to dogodilo se ovoj instruktorici Aikido-a.
Izazovno je i teško, ali nema žaljenja
Ima tu, navodi ona i teških i izazovnih situacija, kao što je na primjer bilo skupljanje grupe polaznika za održavanje treninga, a potom obeshrabrenja koja osjetiš kada se neko od djece razboli i ne dođe na trening zbog čega se instruktor zapita je li sve uzaludno i hoće li smoći snage da održi idući.
No, uz volju, rad i ljubav, sve se to nekako prebrodi, pa tako Maja nikada nije požalila što je odlučila živjeti i raditi aikido.
„Osim što je dinamično i zabavno, i što nam je otvorilo pregršt mogućnosti da razvijamo svoje psihomotoričke, kreativne, organizacijske, društvene, socijalne, i da – čak i umjetničke vještine, meni osobno je pružilo mogućnost da razvijem neke svoje potencijale koji bi možda ostali zatomljeni i zaboravljeni. Mislim tu upravo na rad sa djecom, jer su mi dječji treninzi otvorili poligon da se zaigram i da budem kreativna, a da pritom zaista naučim djecu nešto korisno i da ostavim na njima pozitivan otisak za cijeli život“, naglasila je.
foto: Facebook stranica kluba AIKI EN
