Mogu li oba člana iste obitelji imati super uspješne karijere i usto odgajati djecu ili se ipak netko mora odreći svog komada kolača i žrtvovati se za onog drugog? Anne-Marie Slaughter, profesorica političkih znanosti i vanjskih poslova na Princetonu, bivša direktorica planiranja politike za američko Ministarstvo vanjskih poslova te nekadašnja dekanica na Princeton’s Woodrow Wilson školi za javne i međunarodne poslove, godinama je bila idol ženama diljem svijeta jer se činilo da može imati sve.
Zavidnu karijeru u Washingtonu, novac, obitelj, ugled, glamurozan život u kojem susreće sve istaknute državnike i javne osobe… No, kada je Anne-Marie 2012. godine objavila članak u “The Atlanticu” naziva “Zašto žene još uvijek ne mogu imati sve“, izazvala je lavinu reakcija.
Kao da se čvrsto njegovani sustav super-žene koja je nadolazećim generacijama ambicioznih mladih žena obećavala da mogu postići sve budu li predano radile te da je itekako moguće postići ravnotežu privatnog i poslovnog života i na vrhunskim pozicijama, samo preko noći srušio poput loše posložene kuća od karata.
Uspješne liderice karijeru ostvaruju zbog bezrezervne podrške
Idol brojnim ženama diljem svijeta priznao je da imati sve zapravo nije moguće bez suludog životnog tempa, iscrpljujućih putovanja, odricanja u sudjelovanju života djece te ono najvažnije, bez nekoga tko će uskočiti i zauzeti mjesto žene kao “glavnog roditelja”.
Taj netko bio je Anne-Marie njezin suprug, Andrew Moravcsik, koji je za vrijeme njenog boravka u Washingtonu odgajao njihova dva sina u New Yorku i kako kaže, preuzeo ulogu “vodećeg roditelja”, što u nekim situacijama nije bilo niti malo lako, što je priznao u svom članku koji je izašao u “The Atlanticu”, tri godine poslije.
Kako se Andrew opće našao u ovoj, mnogi će muškarci reći, nezavidnoj situaciji? Pogotovo jer se ne radi o besposlenom čovjeku bez ambicija i posla, već također o predavaču na prestižnom Princetonu.
Andrew i Anne-Marie nisu na početku zamišljali da će im životi i poslovni putevi krenuti ovim tokom jer su oboje bili ambiciozni karijeristi. Planirali su međusobno izmjenjivati ulogu “vodećeg roditelja” i nadopunjavati se u trenucima kada onom drugom iskoče neke obaveze. No, naravno, planovi su se izjalovili. Ponajprije zbog toga što obaveze jednog roditelja ne čekaju ljubazno da onaj drugi bude slobodan pa da zazvone na uzbunu.
I dok je Andrew mogao svoje obaveze i istraživanja “zapostaviti” kad bi trebalo zamijeniti Anne-Marie, njezine obaveze nisu mogle čekati i sve je češće izbivala iz kuće. Tako je Andrew učinio ono što inače mnoge žene rade zbog svojih muževa – stavio je ženinu karijeru na prvo mjesto, ravno ispred svoje!
“Naše karijere nisu se razvijale jednakom brzinom. Anne-Marieni poslovi zahtijevali su više žrtve i više sudjelovanja nego moji jer je vrlo rano ušla u određene sveučilišne vode, a prihvaćala je i više vanjskih poslova što ju je ubrzo dovelo do mjesta dekanice na Princetonu”, objasnio je Andrew.
Nakon toga slijedila je jedna od najviših pozicija u Ministarstvu vanjskih poslova, a Andrew je polako shvatio da kako njihovi sinovi odrastaju, roditeljstvo postaje sve zahtjevnije i stavlja pred roditelja sve veće izazove, u čemu se on našao sam.
Obaveze lidera ne mogu čekati
Dok mala djeca psihički iscrpe, tinejdžeri možda i više trebaju svoje roditelje zbog promjena koje nastaju u tom razdoblju života. Tu su također i brojne aktivnosti, obaveze, školski zadaci i druge stvari koje fizički oduzimaju više vremena od čuvanja male bebe.
Kako Anne-Marie ne bi potpuno “ispala” iz života svoje djece, suprug i ona su se dogovorili da funkcioniraju na određeni način i to tako da su neke obaveze djece bile isključivo na njoj – komunikacija s nastavnicima, planiranje školskih izleta i sličnih aktivnosti, no, većina svakodnevnih aktivnosti pala je na Andrewova leđa.
“Iako moja lista obaveza nije tako dugačka i teška, ipak se odrazio na mojoj karijeri i produktivnosti, no ipak, nikada nije postojala sumnja da će ova uloga pripasti meni”, ispričao je Andrew.
Naime, kao što sam već spomenula, Anne-Mariene obaveze jednostavno se nisu poklapale s ulogom vodećeg roditelja. Intervjui na TV postajama nisu mogli čekati da ona završi obiteljske obaveze, kao ni sastanci šefova odbora, a pogotovo kada bi državna tajnica zatrebala njezin savjet ili donator zahtijevao da otputuje na sastanak radi prikupljanja sredstava.
Odluka da brigu od djeci preuzme Andrew, jer je Anne-Marie bila kući jedino vikendom i za vrijeme blagdana, svima se činila neuobičajena, jer su obično žene te koje bi nosile teret muževe karijere i preuzimale općenito na sebe odgoj djece.
Idol poslovnih žena diljem svijeta priznao istinu
I upravo se u njegovoj “žrtvi” krije tajna svih uspješnih žena na liderskim pozicijama, što je priznala i sama Anne-Marie u svojoj knjizi “Nezavršen posao” gdje je istaknula sljedeće:
“Postoji mala, prljava tajna svih liderica koje se nalaze na listama najmoćnijih žena časopisa Fortune o kojoj nitko ne govori – a to je partner koji će preuzeti ulogu brige o djeci”.
Odnosno, najbolje čuvana javna tajna jest da uspješne žene na vodećim pozicijama nisu svemoguće – ne mogu raditi i po 12 sati, prihvatiti svaki poziv na sastanak, putovanje, poziv klijenta pa čak se i preseliti ako to posao od njih traži te usto stignu imati i obitelj i biti savršene majke i žene. Ne zabrinjavajte se, to je mit koji mnoge stvarne žene baca u depresiju jer vjeruju da nisu dovoljno organizirane i sposobne. No, istina je da si to mogu si priuštiti jedino one koje imaju supružnika koji će preuzeti obiteljsko kormilo.
Biti glavni roditelj, Andrewu, kao što smo već spomenuli, nije bilo niti malo jednostavno – njegova karijera je patila, kao što obično pate karijere žena koje odu na porodiljni, zanemario je brojna istraživanja, no nekako se ipak održao kao jedan od najboljih predavača na Princetonu.
Očevi “vodeći roditelji” nailaze na brojne prepreke i predrasude
Osim karijernih zapreka, tu su bile i brojne društvene, jer ljudima je jednostavno neugodno vidjeti i družiti se s ocem koji se samostalno i cijelo vrijeme brine o djeci, pa se Andrew često osjećao izoliranim i ignoriranim od strane majki na dječjim događanjima i utakmicama.
“U najboljem slučaju te toleriraju, a u najgorem izbjegavaju”, požalio se.
On i Anne-Marie definitivno se nisu uklapali u sliku savršene američke obitelji u kojoj otac radi puno radno vrijeme, a mama ima honorarni posao od 4 sata, kako bi se ostatak vremena stigla posvetiti obitelji.
Na kraju krajeva, napomenuo je Andrew, kao otac koji se posveti odgoju djece, nerijetko se osjećao i nedovoljno dobrim – kao žongler koji žonglira s dvije karijere, no na kraju niti jedan posao ne obavi onako kako treba, već je u oba osrednji. Taj osjećaj, vjeruje Andrew, čak teže pada muškarcu nego ženi, jer muškarce stereotipno od malih nogu uče da moraju imati kontrolu nad svojim životom.
No, da ne bi sve bilo tako crno, biti primarni roditelj ima i svoje prednosti.
“To može biti dobro za brak, jer postižemo ravnotežu, Anne-Marie je kompetitivnija i ambicioznija od mene, a ja podržavam svaki njezin uspjeh i odluku. Rezultat svega je da se dobro nadopunjavamo. Potom, mogu svojoj djeci ponuditi nešto posebno i biti dio njihovih života. Prema mojem iskustvu, muškarci često nisu toliko uključeni u živote svoje djece, a ja mislim da sam na svoj, nezamjenjiv način, doprinio njihovu odgoju. Treći i najvažniji razlog zašto bi ljudi trebali prihvatiti otvorenu raspodjelu obiteljskog posla jest da to može potaknuti raznolikiji i ispunjeniji život”, zaključio je Andrew dodavši da bez obzira na sve propuste i teške trenutke, nikada ne bi mijenjao one godine u kojima je svojim sinovima bio prvi te često i jedini roditelj pri ruci.
Foto: arhiva
