Udruga Kamensko osnovana je krajem 2011. godine od strane otpuštenih tekstilnih radnica propale industrije Kamensko.
Mnoge su djelatnice već tada bile žene u godinama, nedovoljno mlade da bi ih netko drugi zaposlio, a opet bez uvjeta za miran i zaslužen odlazak u mirovinu.
Štrajkale su glađu, čekale obećanja koja im nikada nisu ispunjena, plaće koje nikada nisu isplaćene, neke doslovno nisu imale što za jesti, zajedno sa svojim obiteljima. Tada je jedna od zaposlenica, Đurđa Grozaj, odlučila nešto poduzeti i osnovala je Udrugu, više radi međusobne podrške bivših radnica od kojih su neke doslovno bile pred slomom.
Udruga Kamensko – nastala kao međusobni oslonac bivših radnica
„Nismo imale nikakav prostor, nalazile smo se po parkovima i tješile jedna drugu. Nitko nije mogao razumjeti što smo u tim trenutcima prolazile. Neke su radile u toj tvornici i 35 godina, a zatim su postale samo brojke na burzi rada. Mnogi su nadležni obećavali pomoć, ali nikakva pomoć nije dolazila. No, isto tako, nitko od njih se nije posramio i zapitao od čega ćemo mi dalje živjeti“, prisjetila se Đurđa nimalo lakih početaka.
Kada je osnovala Udrugu nastao je problem i oko članarina. Naime, prema pravnom statutu Udruge, trebalo je plaćati članarinu, a mnoge žene nisu imale doslovno niti za hranu i osnovne potrebe, pa su onda nastali problemi i ‘natezanja’ oko toga da se cijene članarine prilagode.
Na kraju je usuglašeno da iznos bude 50 kuna na godišnjoj razini, što su si svi uspjeli priuštiti. Na početku se u Udruzi nalazilo sedam članica, a Đurđa je u njoj volonterka od samog početka. Ne zarađuje niti kune za posao koji svakodnevno obavlja.
Kaže, za razliku od drugih, imala je sreće da dobije malu, ali kakvu takvu mirovinu od koje može živjeti. Mnoge njezine kolegice nisu imale uvjeta za mirovinu niti kruha na stolu, pa se Đurđa bacila u misiju zapošljavanja onih najugroženijih.
No, tek je nakon osnivanja, krenula borba za opstanak.
“Pomogli su nam mediji i obični ljudi koji su autobusima slali šivaće mašine”
„Nismo htjele nikoga moliti za pomoć, nismo željele moliti za donacije, bile smo previše ponosne da tražimo milostinju. Bile smo ponosne žene koje su cijelog života radile i stvarale, a država za to nije imala sluha. Mogle smo se zatvoriti u četiri zida i kukati i plakati, ali samo bismo sebi nanijele još više zla nego nam se već dogodilo. Ja prva sam odlučila ne padati dublje u depresiju nego slobodno vrijeme iskoristiti i biti korisna“, ispričala je Đurđa.
Prvi prostor Udruga je dobila na korištenje od Grada Zagreba, nije bio besplatan, ali su se nekako uspjele izboriti da ga Grad barem donekle uredi o svom trošku, jer se radilo o prostorijama koje su bile u više nego lošem stanju. Cilj je tada bio ništa drugo, nego stvoriti ono što su zvale ‘Program preživljavanja’.
Oni koji su tih dana za radnice Kamenskog imali najviše sluha, bili su mediji, koji su prenosili glas o ženama iz Udruge koje su se odlučile boriti protiv nepravednog sustava i same pokrenuti posao.
Tad su se odazvali brojni građani diljem Hrvatske i poslali u autobusima stare šivaće mašine, materijale, igle i konce…sve ono što je ovim ženama nedostajalo, a trebalo im je za pokretanje jedinog posla kojeg su znale raditi. Na početku nisu imale niti dovoljno prostora, pa su te mašine bile nagurane jedna na drugu i radile su u jako malom prostoru. Ali i to je za njih bio novi početak.
Najugroženije djelatnice su zbrinute i mirno čekaju mirovinu
Potom su djelatnice Kamenskog još jednom ostale bez svega, pa i bez tih posuđenih prostorija, kada je u prosincu 2012. pukla vodovodna cijev kod Lidla na Knežiji i čitavo naselje pretvorila u jedno veliko jezero, a samim time i njihove prostorije u ulici Braće Cvijića i Rudolfa Bićanića. Đurđa i njezine kolegice primile su još jedan udarac, a Đurđa je još pritom i slomila nogu, pa napominje, trebala je lavovska volja da ne poklekne i da još jednom nastavi dalje.
„Što da kažem? Najbitnije je nikada ne odustati i ne gubiti nadu. Puno smo puta pale, pokleknule, ali nadu nisam nikada izgubila. Danas Udruga broji osam stalnih zaposlenica kojima plaća nije kasnila niti jedan dan. Neke od njih sada mirno i sigurno čekaju odlazak u mirovinu. Tri članice volontiraju od početka. Rado bih zaposlila još žena, ali ne mogu jer im nemam kako platiti. Često mi dolaze žene na vrata i traže bilo kakav posao. Svakome se potrudim nešto naći, zovem koga znam i mogu i šaljem im radnice. Nekima sam našla radno mjesto i to me ispunjava velikom srećom“, objasnila je Đurđa.
Troškovi su veliki, samo grijanje i struja u dva poslovna prostora dođu oko 7000 kuna. Treba namaknuti i novac za plaće i doprinose. Trude se pomoći i mladim djevojkama pa ih uzimaju na usavršavanje koliko god često mogu.
„Često nam šalju molbe za posao, za stručno osposobljavanje, trudimo se uvijek nekoga uzeti, ali sve ovisi o tome s koliko sredstava raspolažemo. Usto, kolegice i ja držimo i edukacije, dijelimo naše znanje i osposobljavamo žene za šivanje. Uvijek to organiziramo tako da je plaćanje u barem tri rate da si svi mogu priuštiti, a studentice i umirovljenice dobiju i 50 posto popusta.
U jednu grupu za edukaciju uvijek uzmemo i jednu dugotrajno nezaposlenu osobu s burze, jer znamo kako je na burzi biti samo broj i problem“, komentira Đurđa. Posla srećom ima, pa tako Udruga Kamensko surađuje na mnogim događajima, organizira modne revije, šije kostime, nedavno su ‘obukle’ čak i Jacquesa Houdeka koji je bio izrazito zadovoljan suradnjom.
“Imamo viziju i pokazat ćemo da možemo ostvariti svjetske rezultate”
Iako je svaki dan nova borba za preživljavanje, ove vrijedne žene nikada se ne bi vratile na staro, jer, požalile su se, u tvornici su imale logorski tretman. Radilo se od jutra do mraka sa samo jednim slobodnim danom, nedjeljom, i svi su uvijek bili u grču.
„Ovdje si posložimo posao kako možemo i hoćemo. Nekim ženama to nije bio lagan zadatak, naviknule su cijeli dan držati pognutu glavu i bilo im je jako teško naučiti da se opuste i da ne budu stalno u strahu. Ispunjene smo i sretne i to je najbitnije u životu“, naglasila je Đurđa.
Iako je otišla iz tvornice kada je već prešla pedesetu i tamo provela cijeli svoj radni vijek, izvrsno se snašla u poduzetničkom svijetu, a strah ju, napominje, nije bilo niti jednog trenutka. Sve što nije znala, naučila je, među ostalim, i raditi na računalu.
„Imam viziju i imam cilj i od toga ne odustajem. Praksa će pokazati da mala skupina dobro posloženih ljudi, može ostvariti svjetske rezultate. Bez obzira na zakone i ograničenja koje nam naša država nameće“, poručila je Đurđa.
Za budućnosti ima puno planova, kaže toliko, da joj još jedan život ne bi bio dovoljan. Jedan od njih uključuje vlastitu liniju odjeće Udruge Kamensko koja će pokazati da ženska vrijednost nema rok trajanja, jer da poslije mladosti dolaze mudrost i znanje.
foto: Sanja Bubalo
