Komičarke – više od 50 godina borbe za jednakost na pozornici

Žene u svijetu komedije bile su nezamisliva pojava 50′ i 60′ godina prošlog stoljeća. Smatralo se da one jednostavno nisu uopće duhovite i da samo muškarac može biti dovoljno ‘moćan’ da se popne na pozornicu i zagospodari mikrofonom te zabavi publiku.

Komedija je u to doba bila smatrana oružjem ‘masovnog odvraćanja pozornosti’,  koristili su se nasilni termini i žene tu nisu imale što raditi pa su neki muškarci čak govorili kako ih vrijeđa mogućnost na postojanje žena komičarki.

Komičarke – morale su biti ‘ružne i šašave’

Joy Behar, američka komičarka, glumica i spisateljica pojasnila je da su žene, ako su mislile opstati u svijetu komedije u to doba, morale biti daleko više duhovite od muških kolega.

„U moje doba, smatralo se da žena ima smisao za humor samo ako se smijala muškim šalama. Žalosno.“, komentirala je Behar.

Jedna od prvi žena u svijetu stand up komedije bila je Phyllis Diller, koja je karijeru izgradila ‘sprdajući’ se na račun svog izgleda. Tada se i smatralo da komičarke mogu biti samo ‘ružne djevojke’ jer one jedine imaju smisla za humor, dok ga one ‘lijepe’ i ne trebaju imati.

Diller je tako iz nastupa u nastup uporno ismijavala svoj izgled, za pozornicu se oblačila kao da joj nisu ‘sve daske na broju’, dok je u stvarnosti zapravo bila profinjena i ugodnog izgleda, istančanog ukusa i stila. Osim što muškarce ‘lijepa’ žena ne bi mogla nasmijati, odnosno bilo je previše opasno da bude i lijepa i duhovita, tako su i žene bile manje ugrožene ‘ružnjikavom’ komičarkom, pa su je rado gledale, posebno kućanice. To je svakako utjecalo na brojnost publike Phyllis Diller, koja je postala ikona.

Situacija nije bila ništa bolja u New Yorku kasnih 60-tih, istaknula je u jednom intervjuu nedavno preminula voditeljica Joan Rivers, koja je vodila talk show u kojem se ‘izrugivala’ stilu oblačenja i modnim kombinacijama bogatih i slavnih.

„U to doba bilo je jako malo mjesta na kojima je žena mogla nastupati. Odradile bismo jednu točku i onda bi nas otpustili. Nastupale smo čak i u striptiz barovima ako su nas htjeli angažirati“, opisala je Rivers.  U to doba 95 posto komičara i dalje su bili muškarci.

Komedija svoj prosperitet doživljava 80′ godina, pa su se ispred studija i klubova iznenada stvarali dugački redovi puni onih koji su bili spremni platiti da čuju malo dobrog smijeha. No, njega su i dalje ‘dostavljali’ muškarci.

Apsurdne su bile situacije da su žene vlasnice klubova diskriminirale žene komičarke, dajući im posebne prostorije u klubovima i tako reći ih skrivale od očiju javnosti. Uvijek su nastupale u ‘sporednim’ prostorima kao da su sramota koju treba sakriti. Nepoštovanje je bilo dakle čak i između istog spola.

Poznata voditeljica i komičarka, Ellen DeGeneres komentirala je kako je ženi komičarki u to doba bilo jako teško na pozornici.

„Postojale su predrasude da žena zna ispričati samo jednu vrstu vica i svoju komediju bazirati samo na jednom aspektu, dok su šale i vicevi muškaraca daleko raznovrsniji i bogatiji“, ispričala je DeGeneres.

Veliki obrat 80′ donosi debeljuškasta Roseanne

Veliki obrat u komediji 80′ godina donijela je osebujna žena po imenu Roseanne Barr koju svi pamtimo po tv seriji ‘Roseanne’. Roseanne je bila prva žena koja se odlučila ne ismijavati isključivo sama sebi, već i svima i svemu oko sebe, posebno upirući svoj sarkastični prst u do tada ‘zaštićenu’ mušku vrstu.

Kod Roseanne je također presudno da joj je njezin neviđeni uspjeh donio i silnu moć, a to je ono što žene do tada nisu imale. U čemu je bila njezina tajna?  Roseanne jednostavno nije bilo briga za nikoga i ništa – jednostavno je bila takva.

Roseanne je otvorila vrata brojnim sitcomima koji su tada ‘niknuli’ a teme su im uglavnom bile kućanice, samohrane majke, razvedenice i karijerno orijentirane žene. Došla je nova era.

No, iako se stanje na sceni popravilo, stanje iza scene ostalo je uglavnom isto. Scenarije su pisali uglavnom muškarci, pa je tako  scenaristica, Gail Parent, prokomentirala jednom prilikom da bi često bila jedina žena između 10 muškaraca u prostoriji koji bi radili na nekom sadržaju. Muškarci nisu željeli žene koje pišu scenarije. Zašto? Smatrali su da njihov rječnik jednostavno nije dovoljno kvalitetan i bogat.

Kasnih 90′ stand up komedija doživjela je ozbiljnu krizu pojavom kabelske televizije gdje su razne serije i sitcomi bili ljudima na dlanu i tada na scenu stupa nova vrsta komedije pod nazivom ‘Cabaret‘ gdje komičar komunicira i ima interakciju sa svojom publikom te priča svoje priče.

Jedna od zapaženijih persona u to doba svakako je bila židovka britkog jezika, Sarah Silverman, koja je bila prava prijetnja muškarcima, a oni je naravno i nisu baš voljeli jer je na pozornici bila neustrašiva. Nije štedjela nikoga, pa je tako često bila tema novinskih napisa i talk showova gdje su je muškarci nazivali čak i pogrdnim imenima.  Naime, sve duhovite žene tada su uglavnom trpali u jedan od tri koša. Morale su biti– ‘lezbijke’, ‘muškarače’ ili ‘židovke’. Muškarci su čak pisali i novinske  tekstove na temu ‘zašto žene ne mogu biti smiješne’. Ili barem žene koje lijepo izgledaju.

Zadnjih pak 10 godina žene doživljavaju pravi boom u svijetu komedije i scena se ipak malo liberalizira. Ne moraju više biti ‘neprivlačne i debele’ kako bi bile smiješne. Žene imaju sve više kvalitetnih talk showova baziranih na komediji,  a jedan od njih je i super uspješni ‘Chelsea Lately’ ‘ljepuškaste’ Chelsea Handler koja je definitivno razbila mit o izgledu i smislu za humor.

No, kakva je situacija kod nas, u Hrvatskoj, koja u svemu ‘kaska’ za ostatkom svijeta?

U Hrvatskoj ti se smiju koliko si smiješan

Čini se ipak da ne, i da si smiješan onoliko koliko ti se publika smije, a ne s obzirom kojeg si spola. Komičarka Marijana Perinić smatra da je u Hrvatskoj stand up komedija muška domena, s obzirom na to da se žene komičarke mogu nabrojati na prst jedne ruke.

„Razlog ni meni još nije kristalno jasan, možda oni jednostavno imaju više hrabrosti za popeti se na stage. Ili su jednostavno odgajani da budu neustrašivi! Što nužno ne znači da su bolji ili gori u ovom poslu. Možda žene jesu  malo više pod povećalom, jer takva smo nacija, i sve što nam nije baš uobičajeno, gledamo sa sumnjom. Međutim kada krenu šale na vlastiti račun, u kombinaciji sa šalama o muško ženskim  odnosima, za koje sam specijalizirana i u kojima se danas svatko može naći, tada je smijeh skoro pa zagarantiran!“, komentirala je Marijana, dodavši kako se ona sam nije morala ništa posebno više truditi samo zato što je žena , jer dobar komičar je dobar komičar, bez obzira na spol.

Da je u stand up svijetu više muškaraca, primijetila je i komičarka i autorica ‘Dnevnika Gradske Cure’, Andrea Andrassy.

„Bilo je situacija u kojima sam trebala dokazivati da i ja mogu stajati na pozornici s tim muškarcima, ali srećom, sve ih je manje. Kad sam nastupala u Londonu, vidjelo se da tamo nema takvog razmišljanja, ali oni su ipak u stand-upu puno dulje. Uvijek u publici ima ljudi koji misle da žene nisu smiješne, ali te ljude jednostavno ignoriraš. Ako im uspiješ promijeniti mišljenje – super, a ako ne uspiješ, nije toliko važno. Važno je da zbog njih ne odustaneš“, poručila je Andrea.

Iako su mnoga istraživanja pokazala da su žene u gotovo svim poslovima za isti rad plaćene manje od muškaraca, Andrea i Marijana smatraju da to u komediji ovisi isključivo o kvaliteti same izvedbe, a ne spolu.

“Iskreno, nemam pojma, jer ne obraćam pozornost na to. Mislim da je to recept za neuspjeh – neću se boriti za veći honorar, nego za kvalitetniji nastup, a onda će i honorar slijediti kvalitetu. Sigurno postoje situacije s neravnopravnosti, ali mislim da je u stand-upu kod nas toga čak i malo – u našem je svijetu važno da si dobar, a ne jesi li muško ili žensko“, objasnila je Andrea. Marijana k tome još dodaje da je bitno i koliko se čulo za tebe.

Inspiraciju danas komičarke nalaze u svijetu oko sebe

Što se tiče angažmana za evente, niti tu se ne osjećaju ‘zakinute’, vjeruju da je kvaliteta presudna za odabir voditelja, domaćina, izvođača – bez obzira na spol.

„Ne mislim da će korporacije prvenstveno angažirati  muškarca, samo zato što je muškarac. Angažirati  će ga zato što je kvalitetan voditelj i komičar. Rekla bih da spol prvenstveno ovisi o tome tko je ciljana publika. Ako su to muškarci, pretpostavljam da je tada puno zgodnije uzeti ženu voditelja, ali  i obratno“, smatra Marijana.

I najbitnije, komičarke danas su ‘prerasle’ potrebu da se moraju ismijavati same sebi kako bi se svidjele drugima.

Marijana se specijalizirala za muško-ženske odnose, jer smatra da će se publika u tome najbolje naći, a smatra da su takvi odnosi, u kojima se svi možemo pronaći, nepresušan izvor informacija.

„Mislim da je sve stvar smjera kojeg želiš odabrati. To ima veze s osobom, a ne sa spolom. Znam puno komičara koji ismijavaju sebe i komičarki koje ismijavaju sve oko sebe. Mene inspiriraju svakodnevne situacije, stvari koje su me iživcirale i slično. Mislim da bismo se generalno trebali odmaknuti od kategoriziranja ‘po spolovima’ – komičar je osoba koja je (ili nije) smiješna, i kad nastupa, bilo bi dobro razmišljati upravo tako. Neće netko biti smješniji ako je muškarac, bit će smješniji ako je bolji“, zaključila je Andrea.

Foto: Youtube ScreenShot, Flickr/Isabelle Adam, Wikipedia/David Shankbone, Leah Mark, Gage Skidmore