Za novinarstvo kažu da je ‘kruh sa sedam kora’, a moram još nadodati da to zanimanje zahtijeva debelu kožu i jake živce. Novinarstvo je zanimanje odbijanja, poklapanja slušalica, stresa, zadovoljavanja rokova i uspijevanja nemogućeg. Tko se počne njime baviti, vrlo brzo ili odustane ili se ‘zaljubi’ za čitav život.
Moje novinarsko iskustvo počinje krajem 2006. godine kada sam došla u redakciju gradske rubrike Vjesnika. Vrlo brzo sam zaključila, a tog sam mišljenja i danas, da je novinarstvo ‘muški sport’, ali češće ga prakticiraju žene. Muškaraca novinara općenito je danas manje, pa stoga uredničke dužnosti nad pojedinim redakcijama obnašaju podjednako i muškarci i žene, iako su glavni urednik i njegov zamjenik gotovo pa uvijek muškarci. Žene se zadržavaju uglavnom na srednjim upravljačkim pozicijama, iako ima i iznimaka, no to su upravo iznimke, ne i pravila.
Novinarstvo – izvor tračanja i nemoralnih priča
Iako javnost percipira medije na jedan posve drugačiji način nego što oni uistinu i funkcioniraju, moram odmah razbiti iluziju i reći da su novinari u nekoj redakciji slika Hrvatske u malom. Možete čuti sve, doživjeti sve i nagledati se svega. Nema tu posebne kulture, znanja i uzvišenosti, jer posao je u biti vrlo prizeman.
Mene osobno je u novinarstvu uvijek smetao stav žena prema drugim ženama. Od žena urednica, koje su se uvijek ‘držale’ iznad svih, do starijih kolegica koje nisu bile voljne pomoći i nove su uvijek dočekivale ‘na nož’.
Sto puta mi se tijekom ovih osam godina potvrdilo ono da je žena ženi najgori neprijatelj. I sama sam se naslušala izjava od strane svojih ‘kolegica’, primjerenijih dječjem vrtiću nego ozbiljnoj državnoj tvrtki, pa su me tako ispitivali o plaći, žaleći se da su one dobile manje zbog mene, a bilo je i pitanja do kada mislim ostati u tvrtki. Da ne komentiram ignoriranje, kolutanje očima, ne dijenjenje kontakata, izostanak bilo kakvog savjeta itd..
Nešto što također mogu sasvim sigurno povezati uz novinarstvo, su brojni tračevi i šuškanja. Tko se s kime spetljao, tko je prevario ženu, tko je bio s kim u uredu. Istina je da žene puno više vole komentirati i prenositi informacije, ali i to da smo i same češće predmet ogovaranja nego muškarci.
Žene su također pod puno većim povećalom, jer budu odmah gurnute na teren gdje moraju ‘dokazati’ da su spremne za ovakav posao, da mogu trčati za ralicama i po gradilištima, ali jednako tako, ako nisu dovoljno ‘žene’ kreću neizbježni komentari o izgledu unutar tvrtke. Izgled muškarca novinara uopće se ne komentira, a smatra se da oni mogu obaviti i najteže zadatke, dok im se neke teme gotovo uopće i ne daju jer nisu dovoljno ‘čvrste’. Dakle, želim reći da se i sektori u redakcijama dijele prema spolu, naravno ako ima dovoljno muškaraca da pokriju ‘prave muške’ sektore. Tako će muškarci vjerojatno pratiti sektore vezane uz promet, Gradsku skupštinu, Poglavarstvo, odnosno važne i ozbiljne teme, dok će žene biti usmjerene na turizam, dječje vrtiće, škole, kulturu…
Žene se moraju više dokazivati i truditi
Ako se žene negdje trebaju više dokazati, onda je to svakako novinarstvo. Pa stoga, ako neka novinarka ima dobre kontakte i uspije se dokopati nekih priča iz svojih izvora, neminovno krenu glasine da je ‘na određeni način’ došla do tih informacija, jer TE informacije ‘nitko ne može dobiti’. Ako bi žena pak došla na neku poziciju, nerijetko bi krenule uvijek rado utemeljene priče da je do pozicije došla preko kreveta, da uopće nije tako sposobna i da smo mi ‘ostale’ znatno pametnije, ali eto, tu smo gdje smo jer smo poštene i čiste kao cvijet. Dakle, osim što moraju obavljati svoj posao u ‘muškom svijetu’, žene se moraju svakodnevno boriti i sa stereotipima, da su lake, glupe, proračunate i da jedino uspijevaju preko kreveta, koristeći svoje tijelo i svoj izgled jer nemaju drugih vještina. Na žalost, strereotipe su najčešće stvorile druge žene, rjeđe muškarci.
Što se tiče vanjskog svijeta u kojeg novinari krenu, razlike su očite, posebno u načinu na koji ih taj svijet dočeka. Upravo u tom svijetu shvatila sam da najgori, najbahatiji i najsiroviji muškarci nisu oni koji dovikuju i zvižde na gradilištima dok prolazite, niti kojekakvi vozači, pijanci i svi onima koje često smatramo ‘primitivcima’. Na žalost, najgora vrsta je ona koja se skriva u skupim odijelima i sjedi u udobnim foteljama na visokim pozicijama.
Na mobing se često odmahne rukom
Oni si dopuštaju apsolutno svašta jer se osjećaju moćnima i nedodirljivima, a poprilično dobro znaju kako stvari u novinama stoje jer su surađivali s generacijama novinara. Vi si ne možete priuštiti biti bezobrazni prema njima, jer najčešće nemate zaleđe i zaštitu te se na kraju još bojite i hoćete li zadržati posao.
Na mobing se pak kod nas još uvijek najčešće odmahne rukom uz komentar ‘ma samo ignoriraj tu budalu, nije to ništa’.
Dakle, seksualne ponude nisu ni novost niti rijetkost, a ponekad dođu ‘lijepo upakirane’ zajedno sa nekom diskretnom ponudom za posao, dok nekad znaju biti vrlo prostački upućene kao da ste došli s ceste i tako zarađujete za život. Naravno, tu su i neprimjereni telefonski razgovori, pa i sms poruke. Na kraju, jednostavno se može dogoditi da zbog toga više ne možete obavljati svoj posao, posebno ako nemate onu debelu kožu koju sam na početku spomenula. Jer, na posljetku, nitko vam neće pomoći i sami ste u tome. Morate naći načina kako zadržati svoje kontakte, ne nasjedati na provokacije, donijeti priču uredniku na stol i na kraju dana sve zadiviti da im dokažete da znate svoj posao. Ili ćete pokazati da ste slabi, da ste žena i da se niste znali nositi s problemom. Tada vam u novinarstvu i nije mjesto.
Žene se trebaju više podržavati
Muški kolege, koliko ja znam, nikad nisu imali sličnih problema, jer kolika je šansa da će muškarac u svijetu u kojem živimo dobiti nemoralnu ponudu? Dapače, oni su uvijek ‘jedan od ekipe’, jer muškarci jedni druge uvijek tako doživljavaju. Stoga do istih informacija kao i žene dođu bez stresa i s puno manje truda i muke.
Usto, moram još napomenuti, novinarki posao nije ništa lakši ako je s druge strane stola žena na visokoj poziciji, jer ona će, pokazalo je iskustvo, biti uvijek uljudnija prema muškom, nego ženskom novinaru. Prema ženi će biti često bezobrazne i neljubazne.. Što reći na sve? Situacija ne čudi kada znamo da živimo u muškom svijetu u zemlji koju moram na žalost još uvijek nazvati prilično ‘šovinstičkom’. Kod nas će još proći godine dok žene ne budu mogle zasjesti na vodeće pozicije u velikim tvrtkama, u političkim strankama i dok ne budu mogle neometano obavljati svoj posao. I dok ne nauče da ne trebaju jedna drugoj biti najveći neprijatelji.
foto: 123.rf
