Mnoge žene se ni danas na svom radnom mjestu ne osjećaju uvijek u potpunosti ugodno i prihvaćeno od strane muških kolega. Iako je to ‘javna tajna’, poslovni svijet se i u 21. stoljeću smatra ‘muškim svijetom’, možda ne ekskluzivno, ali žene su tu više iznimka nego pravilo, pogotovo na položajima izvršnih direktorica.
Te se žene svaki dan suočavaju s raznim izazovima: moraju se uklopiti, ali se ipak istovremeno ne smiju ponašati kao muškarci, moraju uspostaviti autoritet, ali vrlo oprezno da ne bi bile proglašene ‘kučkama u pms-u’ , moraju raditi dvostruko više da bi se dokazale i pokazale snažnima, jer se možda osjećaju krivima što su ostale kući dva dana zbog bolesnog djeteta.
Od žene u 20. stoljeću više se očekivalo da bude kućanica
Ako se neke žene i danas bore s predrasudama, lako je za zamisliti što je tek bilo 60′ ili 80′ godina prošlog stoljeća, kada je bilo nezamislivo da žene posjeduju nekakvu imovinu, da se obrazuju ili da žele išta više od toga da budu domaćice i majke, kao što su to prije njih bile njihove majke i bake. Bilo je jednostavno logično da žene ostanu kući i rađaju djecu te se naposljetku zakopaju u kuhinji, gdje su muškarci i smatrali da im je mjesto.
Jamila Wignot prikupila je stoga priče i snimila emisiju naziva „MAKERS: Women in Business“, gdje su brojne žene iskreno i potpuno otvoreno ispričale o izazovima s kojima su se susretale probijajući se u poslovnom svijetu i stvarajući karijeru te čemu su sve pribjegavale kako bi se uklopile u sredinu koja ih nije dočekala raširenih ruku.
Neke od ‘najblažih’ rješenja za kojima su žene posezale su ta da su nosile stilizirane kravate na neženstvenim odijelima kako bi više sličile muškarcima, neke su ‘uvježbale’ obilno ispijanje alkohola, jer uz dobru čašicu su se najlakše sklapali poslovi, dok su druge smatrale kako je najbolje naučiti obilje pojedinosti iz američkog ragbija, kako bi bile upućene za vrijeme muških razgovora i prihvaćene u društvo.
Ann Hopkins pravi je primjer kako to ipak možda i nije najbolja ideja, jer ju je, prema njezinim kolegama, upravo njen ‘neženstveni izgled i ponašanje’ koštalo toga da postane partnerica u velikoj računovodstvenoj tvrtki za koju je radila. Naime, nakon što je proglašena ‘senior managerom’ partnerstvo u tvrtki bio je idući očekivani korak.
Usto, svojim je radom osigurala i najveći ugovor koji je tvrtka ikada imala, pa se nije bojala muške konkurencije. No, njezino ime uopće se nije našlo među nominiranima, i muž ju je nagovorio da tuži tvrtku za diskriminaciju, što je i učinila.
Njezini muški kolege, na upite zašto ju nisu uzeli u obzir kao partnericu, kazali su da jednostavno nije bila ‘dovoljno ženstvena’, trebala se šminkati, više paziti na frizuru, nositi nakit, možda otići čak i na tečaj šarma. To što je postala ‘previše muško’ u muškom svijetu, nije ih baš impresioniralo.
Nakon tužbe koja se po sudu provlačila osam godina, presuđeno je u Hopkinsičinu korist i na kraju je imenovana partnericom, što nije odbila premda joj je bilo neugodno vratiti se natrag u tvrtku.
Upravo nevjerojatna priča došla je od Sallie Krawcheck, izvršne direktorice u jednoj od velikih američkih banki.
Naime, Sallie su gotovo svako jutro na njezinu stolu dočekivale poruke dobrodošlice muških kolega, u obliku fotokopija muških spolnih organa.
„Svaki dan gužvala bih te papiriće i bacala ih u smeće. Odlučila sam ostati jer mi je trebao posao i trebao mi je novac. I mislila sam si, neće me otjerati, marljivo ću raditi i moj rad će govoriti za sebe“, objasnila je Krawcheck kako se nosila s pritiskom.
Muriel Siebert, koja se smatra prvom ženom ‘financijerkom’, podijelila je priču kako je radila isti posao kao i muškarci u svojoj tvrtki, ali jednostavno nije toliko zarađivala. Razlika u godišnjoj plaći bila je i do 30 tisuća dolara, i Siebert je istaknula kako se to sigurno odražavalo na kvalitetu života.
Pitala je jednog klijenta, u kojoj bi se velikoj tvrtki mogla zaposliti da bude plaćena jednako kao muškarac. On joj je jednostavno i iskreno odgovorio: „Ni u jednoj, ne budi smiješna. Zašto ne počneš raditi za sebe?“. I tako je i bilo. Siebert je postala prava revolucinonarka, poznata kao prva žena koja je zatražila mjesto na Wall streetu i zaposlila se na burzi koja je tada bila smatrana isključivo muškom domenom.
Spolne, ali i etničke predrasude
Shelly Lazarus bila je pak jedna od prvih žena na „Columbia Business School“ i ispričala je kako su se četiri žene između 300 muškaraca itekako isticale.
„Jednom profesoru doslovno je bilo neugodno svaki put kada bi ušla na predavanje i počeo se crveniti. Kasnije sam u svojoj oglašivačkoj tvrtki postala jedina žena izvršna direktorica među muškarcima i često, kada bi oni trebali žensku perspektivu, sve bi se glave okrenule u mom smjeru. Znalo se dogoditi da bih svojim glasom i svojim mišljenjem predstavljala sve žene na svijetu što je bilo nekako smiješno. No, imala sam ipak bolje zamisli od tih muškaraca“, ispričala je Lazarus.
Osim spolnih, žene su se u to doba suočavale i s rasnom diskriminacijom. Carla A. Harris primljena je na Harvard tek netom nakon što je to sveučilište postalo ‘etnički otvoreno’ te je, stekavši magisterij postala tek druga žena Afroamerikanka koja je u svojoj tvrtki dobila posao glavne direktorice.
Slično iskustvo prošla je i Indra Nooyi, prva žena CEO ikada u tvrtki „Pepsico“, usto i Indijka. Nooyi je smatrala da su se novine više bavile njezinim podrijetlom, ponašanjem i odjećom, nego poslovnim uspjesima.
„U novinama nikada nije bila velika vijest to što sam sklopila neki unosan posao ili povećala prodaju, već to da sam nakon radnog dana od 12 sati izula cipele s visokom petom i bosa hodala po uredu. Znate, visoke pete nisu baš udobne i mislim da je u redu raskomotiti se u svom uredu nakon tko napornog dana. No eto, morala sam se pomiriti da je to u biti priča, a ne ono što postižem na poslovnom planu“, istaknula je Nooyi.
Ostaje neupitna činjenica da iako su danas stvari bolje nego prije 60 ili 30 ili 10 godina, nejednakosti među spolovima još uvijek ima i danas su samo tri posto izvršnih direktora u velikim tvrtkama diljem svijeta žene. Granice se veoma polako ruše, no inspirativne i hrabre žene iz ove emisije jednoglasno poručuju da ne treba prihvaćati ‘ne’ kao odgovor i da samo one uistinu snažne, jake i uporne mogu uspjeti u poslovnom svijetu i promijeniti stvari na bolje za sve ostale generacije koje tek dolaze.
foto: 123rf/print screen makers.com
