Poželite li danas sudjelovati u nekom maratonu, polu-maratonu ili kojoj drugoj utrci, dovoljno je prijaviti se na vrijeme. Organizatorima neće biti bitno jeste li muškarac ili žena, iako će na kraju proglasiti ukupnog pobjednika i pobjednika po kategorijama. No, nije oduvijek bilo tako.
Još relativno nedavno žene nisu mogle, niti smjele, sudjelovati u maratonima. Organizatori su se često pravdali pravilima u kojima je, većinom, eksplicitno pisalo kako žene ne mogu sudjelovati u utrci.
Prve se pamte
Tko je prva žena koja je istrčala neki maraton još uvijek nije u potpunosti jasno. Naime, otkako je maraton kao atletska disciplina uključen u moderne Olimpijske igre 1896. godine, nekoliko je žena sudjelovalo i završilo utrku, no, njihova imena nisu uključena u službene rezultate. U prijevodu, trčale su za svoju dušu.
Prva žena koja je službeno otrčala maraton bila je Francuskinja Marie-Louise Ledru, koja je 42 kilometra i 195 metara pretrčala u sklopu Tour de Paris maratona 29. rujna 1918. godine. Iako uz njeno ime stoji da joj je za tu udaljenost trebalo pet sati i 40 minuta, Međunarodna atletska federacija kao krovno atletsko tijelo, kao prvu maratonku službeno smatra Engleskinju Violet Piercy, koja je maraton otrčala 3. listopada 1926. godine. Njoj je bio pripisan i svjetski ženski rekord u maratonu.
Međutim, Violet Piercy maraton je trčala neslužbeno između Windsora i Londona.
Vjeruje se da je diljem svijeta bilo još žena koje su uspješno istrčale maraton, no njihovi rezultati zbog “neslužbenog” sudjelovanja, nisu zabilježeni.
Borba za pravo na trčanje
Maraton je, kao jedna od najstarijih sportskih disciplina tako postao izvrsno borilište za ljudska prava. Iako je po legendi prvi maraton istrčao grčki vojnik Pheidippides prije više od 2500 godina, žene u toj disciplini nisu mogle službeno sudjelovati do početka 1970-ih. Međunarodni olimpijski odbor ženski je maraton u redovni program Ljetnih Olimpijskih igara uvrstio tek 1984. u Los Angelesu.
Borbu za pravo na ravnopravno sudjelovanje žena u maratonu započele su dvije Amerikanke 1960-ih godina na prikladnom mjestu – najstarijem cestovnom maratonu na svijetu, onom bostonskom.
Naime, Bostonski maraton godinama je odbijao prihvatiti žene kao ravnopravne natjecatelje jer su se pozivali na međunarodni zakon o sportu prema kojem ženama na takvim utrkama nije dopušteno sudjelovanje.
Roberta Gibb nije se obazirala na pravila. Ona je samo željela trčati i dokazati kako i žene mogu istrčati dužinu maratona. 1966. godine dovezla se na start Bostonskog maratona i u grmlju pričekala početak utrke. Kad je gomila trkača počela trčati, Roberta Gibb im se pridružila. Drugim trkačima nije dugo trebalo da shvate kako pored njih trči žena. Vijest o ženi koja trči rame uz rame s muškarcima brzo se proširila pa je Roberta Gibb u cilju dočekana uz gromoglasno navijanje okupljenih i negodovanje organizatora. Iako je iza sebe ostavila dvije trećine sudionika utrke, njeno ime nije se nigdje pojavilo u službenim rezultatima. Tek su novinski natpisi o ‘ženi u muškoj utrci’ zabilježili njeno sudjelovanje.
No, to ju nije obeshrabrilo. I godinu kasnije ponovila je cijelu stvar – otrčala je Bostonski maraton bez broja i službenog sudjelovanja. Međutim, tada nije bila jedina žena.
Kathrine Switzer o Roberti Gibb znala je samo ono što je pročitala u novinama, ali ju je njen podvig inspirirao da se i ona okuša u Bostonskom maratonu. Za razliku od Roberte Gibb koja je trčala “neslužbeno”, Kathrine Switzer uspjela se prijaviti koristeći skraćenu verziju svog imena – K. V. Switzer.
Ohrabrena činjenicom da je njena prijava prihvaćena te joj je dodijeljen startni broj, Kathrine Switzer nije se ni trudila prikriti svoj izgled. Ostali sudionici utrke pozdravili su njeno sudjelovanje te ju ohrabrivali od samog početka. Organizatorima je trebalo gotovo sedam kilometara da shvate kako je K. V. Switzer zapravo žena.
Jock Semple, jedan od organizatora, iskočio je iz autobusa koji je pratio trkače i nasilno pokušao izbaciti Katherine Switzer iz utrke. Njen tadašnji dečko i kasniji suprug, Tim Miller odgurnuo je Semplea i pred desecima fotografa i televizijskih kamera ušao u povijest kao osoba koja je omogućila Katherine Switzer da završi maraton.
Zanimljivo je kako su žene službeno uključene u Bostonski maraton tek 1972. godine i to upravo zahvaljujući zalaganju Jocka Semplea.
Žene mogu što požele
Danas više nije neobično vidjeti žene kako trče maraton. Brojne žene biraju upravo ovu disciplinu kao krajnji cilj na dugom putu kojim žele poboljšati svoj fizičko i psihičko zdravlje.
Nije neobično vidjeti ni poznate glumice i pjevačice kako sudjeluju u maratonima. Tako su primjerice glumice Pamela Anderson i Katie Holmes sudjelovale u NYC maratonu, dok je glazbenica Alanis Morissette istrčala Bizz Johnson Trail maraton.
Na kraju ne smijemo zaboraviti ni prvu hrvatsku olimpijsku maratonku, Lisu Stublić koja je sudjelovala na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine.
Foto: APImages via katherineswitzer.com, bobbigibb.com,
