Hunter S. Thompson, američki pisac i novinar, javnosti najpoznatiji po djelu “Strah i prijezir u Las Vegasu” te začetku novog pravca novinarstva “Gonzo”, u dobi od samo 22 godine napisao je pismo o smislu života, nakon što ga je prijatelj tražio savjet. Iako se pisati o smislu života, naročito tako rano u životu, može činiti pretencioznim, pa i smiješnim, Thompson je već tada spoznao jednu životno značajnu stvar.
Pričajući o ciljevima, rekao je da nam se oni tijekom života mijenjaju, odnosno da ih sagledavamo iz različitih kuteva kako sazrijevamo i mijenjamo se, te da je stoga suludo podrediti svoj život ciljevima. Prema njemu, čovjek se ne smije usmjeravati na traženje ciljeva, već na traženje životnog stila, odnosno načina na koji želi živjeti.
Posao kao početno gledište
Kada pogledamo današnji, opće prihvaćen i relativno univerzalan, stil života zapadnjačkog čovjeka, on se uglavnom vrti oko njegove karijere. Ta karijera predstavlja toliko velik dio njega, da drugi ljudi ponekad ni ne znaju nijedan drugi aspekt njegove ličnosti, a ponekad i on sam to zaboravi. Moderan čovjek većinu svog vremena prilagođava poslu. Ne može vježbati prijepodne zato jer je u to vrijeme u uredu, ako i želi vježbati ujutro mora se dizati u 5 ujutro, jer je od 8 u uredu. Žene kalkuliraju kada će na porodiljni ovisno o tome kakav ugovor imaju, koliko je tvrtka fleksibilna po pitanju toga te jesu li dovoljno dugo radile prije nego poslodavcu kažu da ih neće biti godinu dana. Radimo cijele godine, koja ima 365 dana, da bismo na godišnji otišli tek tri tjedna u komadu, a nerijetko ni vikende ne koristimo za sebe jer ima toliko nedovršenog posla. Nećemo ni spominjati izgubljenost čovjeka koji ostane bez posla.
Neki ljudi, pak, uđu u vlastiti biznis jer su ga naslijedili ili pokrenuli u trenutku koji se činio savršenim, no strast ih je odavno prošla i to više jednostavno nije ono što žele. Možda bi htjeli posao s minimumom odgovornosti i fiskno radno vrijeme.
Kompromis je uvijek nužan, reći kako želimo svako prijepodne ispijati kave i ništa ne raditi cijeli život u prvu ruku bi bilo financijski neizvedivo, a u drugu neistinito zato što čovjeku za zdrav razvoj posao treba. Pa ipak, kada se to dogodilo da, umjesto da posao bude jedan normalan dio nas i naših života, ali nipošto prenaglašen i jedini, on odjednom postane centar našeg svijeta i jedino po čemu ravnamo sve ostalo u životu?
Thompson prije svega savjetuje da pronađete način života kojim želite živjeti, pa tek onda razmišljate o tome kojim poslom biste unutar tog stila života mogli zaraditi. Nužno je, dakle, prilagoditi posao životu kakav želimo, a ne obrnuto. I to nas dovodi do drugog problema. Recimo da ste riješili prvi problem, a to je saznati kakav život želite, no kako se odlučiti na tu promjenu? Naime, svaka promjena iziskuje žrtvu, rizik. To bi, prema Thompsonu, značilo razliku između “plutanja” i “plivanja”. Plutanjem on naziva ovaj svakodnevni život, u kojem nas nosi “struja” i prihvaćamo ga bez razmišljanja, dok plivanjem smatra posezanje za ciljevima, drugim riječima izlazak iz zone ugode i poznatosti. Svaka promjena iziskuje žrtvu, rizik, i na vama je da odlučite jeste li na to spremni. Trebate vidjeti što želite, želite li to dovoljno jako te jeste li spremni na sve nesigurnosti koje vam takav način života može donijeti.
Kako otkriti željeni način života?
Iako je karijera jako veliki dio nas i naših života, ipak nije jedini. Ako se vodimo za savjetom Huntera Thompsona, svi ostali aspekti naše ličnosti i našeg života, zapravo će tek u konačnosti oblikovati karijerni put kojim ćemo nastaviti. Stoga je, za početak, potrebno vidjeti kakav stil života želimo, a onda postepeno dolaziti do karijere. Da bismo to saznali, trebamo si postaviti sljedeća pitanja:
– Gdje želim živjeti (grad, selo, obala, druga zemlja…)?
– Želim li dinamičan život (puno putovanja, izlazaka, promjena) ili želim miran i predvidljiv život?
– Želim li obitelj ili život samca, a možda i život u paru, ali bez djece?
– Imam li velike materijalne apetite ili mi novac nije toliko važan?
– Je li mi važno kako me drugi vide (obilje, izlasci, odjeća…) ili mi to ne treba?
– Želim li fiksno radno vrijeme, nakon kojeg ne trebam razmišljati o poslu, ili želim mogućnost određivanja vlastitog radnog vremena, čak i pod cijenu cjelodnevnog rada?
– Želim li imati vlastiti biznis i preuzeti sve rizike i obveze koje to nosi sa sobom, ili bih radije da drugi taj rizik preuzimaju na sebe?
– Što volim raditi toliko da bih to radio/la i bez plaće?
– Što ja mislim da znam raditi, a što drugi kažu da znam raditi?
– Želim li utjecati na druge i ostaviti snažan utisak ili u svom poslu želim raditi samo za sebe? Želim li mijenjati stvari ili samo egzistirati?
I nisu ovo sva pitanja. Čovjek bi u razmišljanju o ovoj temi, vjerojatno tokom misli otvorio mnogo novih pitanja i došao do novih spoznaja, i upravo je u tome i poanta, da sami dođete do svih odgovora. Ne postoje loši stilovi života među gore ponuđenima, loši su jedino ako nisu u skladu s onime što vi istinski želite.
Foto: 123rf
