Indonezija je trenutno jedna od investitorima najprivlačnijih zemalja, no privlačna je i onima u potrazi za smislom života ili nekom dubljom promjenom. Ovo se naročito odnosi na život na Baliju, pitoresknom otoku ponajviše usmjerenom na turizam, na kojem su naše dvije sugovornice pronašle unutarnji kompas i ideju za dalje.
Život na Baliju
Bali ne spada u najveće otoke ove otočne države, ali je zasigurno turistički najrazvikaniji i jedan od najnaseljenijih. Na njemu živi oko 4 milijuna ljudi, a to je ujedno i jedini indonezijski otok na kojemu je dominantna religija hinduizam, dok je to u ostatku zemlje islam. Zbog otvorenosti se brže razvio turizam, što je strancima donijelo mnogo prednosti za život na otoku, tako da ih trenutno na Baliju živi više od 30 tisuća, a sve je više tvrtki i startupa koji svoje poslovanje započinju upravo tamo.
Iskra koja je sve pokrenula
Ana Jergović, marketing i PR manager u COTRUGLI Business School prije nešto manje od godine dana iz znatiželje je otišla na predavanje o životu i radu na Baliju u ImpactHUB-u. Mladi par Hrvata, koji su još za vrijeme fakulteta osvajali nagrade za svoje startup ideje, nakon godine dana života i rada u Maleziji odlučili su svoje šanse isprobati na Baliju. Tamo su upoznali investitora za svoj projekt zbog čega se otvorila mogućnost da pozovu ljude određenog profila za suradnju, a Ana je to vidjela kao svoju priliku. Dogovori su trajali neko vrijeme jer je minimalan uvjet ostanka bio četiri mjeseca, no unatoč činjenici da joj nije bilo jednostavno ostaviti život i posao u Hrvatskoj, odvažila se na daleko putovanje: „Radili smo na više projekata, a jedan od njih je bio Startup House Bali. Naime, vila u kojoj smo živjeli i radili okuplja petnaestak digitalnih nomada iz čitavog svijeta, od Argentine, Venezuele, SAD-a, Engleske, Norveške do Balkana. Ključne riječi koje opisuju Startup House Bali su suradništvo i suživot, dijeljenje znanja i iskustva kroz svakodnevne interakcije i otvorena predavanja, filmske večeri ili tulume. Zamisli da ti je to svakodnevica, da si okružena ljudima iz čitavog svijeta čija znanja i iskustva cijeniš, a radnja se odvija na tropskom otoku. Idealan scenarij za startup reality show“.
U svojoj tvrtki dotad je radila već devet godina, tako da je odlazak na Bali svakako došao kao svojevrsna „upitna“ situacija, no Ana tvrdi da problema nije bilo, a i nakon odlaska ostala je u radnom odnosu: „Između tvrtke i djelatnika postoji nekoliko načina organiziranja suradnje, primjerice poslodavac može djelatniku na njegov zahtjev odobriti neplaćeni dopust za vrijeme kojeg prava i obveze iz radnog odnosa miruju. Sve ovisi o vašem odnosu i dobroj volji, a ključna je vizija tvog razvoja“.
„Ako te otok ne prihvati nećes dugo ostati, no ako ti je suđeno to ćeš osjetiti“
Kate Glavurtić, sada menadžer sporta i rekreacije u Canggu Club Bali, prije dvije godine nije mogla ni zamisliti da će joj život izgledati tako kako izgleda danas. Iako je imala život u Zadru, dobar posao, prijatelje, dečka, obitelj, stan, auto i putovanja, tvrdi da se nije budila sretna: „Stalno mi je nesto falilo i nisam to znala definirati. Dosta sam čitala bila u to vrijeme, pokušavala raditi na sebi, shvatiti što propuštam, i ne mogu reći da je sve postalo odjednom kristalno jasno, ali svi signali su govorili da je vrijeme za veliku promjenu“. Iako joj Bali kao destinacija nije bio ni na kraj pameti, nakon što je za rođendan dobila knjigu „Jedi, moli, voli“, koja također govori o Baliju, ali i ženi koja se otišla u svijet pronaći, Kate je počela razmišljati o preseljenju. „Iznenadila sam se kako, kad kreneš djelovati u jednom smjeru, stvari se počnu same od sebe događati. Uz podršku obitelji počela sam slati CV po cijeloj Aziji“, priča Kate. Poslovna ponuda stigla je s Balija u prosincu, da bi u travnju iduće godine započela svoj novi život. Iako je dosad promijenila tri poslodavca, od siječnja ove godine radi u svojevrsnom lokalnom country klubu.
„Što se datum više bližio, to je meni bilo sve gore. Veza se prekinula, prijatelji pozdravili, roditelji isplakali i u tren oka bila sam na aerodromu s krpicama u koferu, spremna otputovati na drugi kraj svijeta. Pojma nisam imala kamo idem, tko će me dočekati, kako je tamo. Jedino sam znala da mogu cijeli dan biti u japankama, kratkim hlačicama i majici. Di ćeš bolje, nikad nisam bila ljubitelj zime.“
Život na Baliju ne poznaje stres
Najveća različitost Balija u životu i poslovanju proizlazi iz njegove religije. Ne imati „pembantu“ (spremačicu) skoro je nezamislivo, kaže Kate, jer se očekuje da ćeš, kad već živiš na njihovom otoku, potpomagati njihov narod. Spremačica na mjesec dana (6 radnih dana s punim radnim vremenom) košta će vas 160 dolara, no svi ju najčešće angažiraju na pola radnog vremena. Smještaj je, s druge strane, skuplji pa tako soba s kupaonom, mini kuhinjom, TV-om, čišćenjem i internetom u „kosu“ (nešto poput hostela) košta između 350 i 400 dolara mjesečno, no može se naći primjerice i jednosoban stančiću za 450 dolara, sa svim režijama i spremačicom uključenima u cijenu. Na Baliju njeguju „open style“ koncept kuće, s vrlo malo zidova i to uglavnom onih koji razdvajaju prostorije, što doduše donosi suživot s raznim vrstama kukaca i zmija na što se jednostavno morate naviknuti. Imati bazen je poprilično normalno, a često se organiziraju i razne društvene večeri s ciljem upoznavanja stranaca s ljudima koji tu žive i njihovim načinom života.
Upravo iz razloga što je Bali turistički otok i otvoreniji prema strancima, zahvalan je za poslovanje. Pa ipak, nasmijana i ležerna narav stanovništva zna biti zamorna kod dogovaranja posla, kaže Ana: „Nisam nikad čula da netko viče, a kada pogriješe prasnu u iskren, djetinji smijeh. Lokalci zbog kulture i običaja nikada neće reći „Ne“, pristaju na sve, ali uskoro shvatite da neće isporučiti ono što ste tražili zato jer ne znaju to raditi. Neobično mi je bilo i radno vrijeme – radi se od ponedjeljka do subote. Ali čak i par puta mjesečno dogodi se da se lokalac ne pojavi na poslu. Naknadno stigne informacija da ima neku religioznu ceremoniju koju je morao ispoštovati. Kada ga pitaš zašto nije najavio nedolazak, počne se smijati. Pritom to nikako nije razlog za otkaz zato što će i netko novi reagirati jednako“.
Razlike u plaćama su velike, no isto je i s troškovima. Minimalac lokalca iznosi 170 dolara, a recimo iznos potreban „expatu“ (strancu) za ugodan život je oko 2.000 dolara, što uključuje i troškove vezane uz život u inozemstvu, poput viza, radnih dozvola, zdravstva, zrakoplovnih karata i sl. S obzirom da strance sve više košta nego Indonežane, postoji i razlika u plaćama. Također, nivo edukacije lokalnog stanovništva vrlo je nizak, pa je većina menadžerskih pozicija u većim kompanijama prepuštena zapadnjacima.
„Najbizarnija poslovna situacija se dogodila kada je jedan član tima javio da kasni na posao zato što mu je susjed preminuo i zatim poslao MMS mrtvog susjeda.“
Za pokretanje biznisa na Baliju „nabavite“ lokalca
Da biste na Baliju mogli pokrenuti biznis potrebno je imati KITAS (radnu vizu) za koju, osim putovnice određenog trajanja, treba imati i poslovni plan s idejom potrebnoj državi te spreman budžet za agenta i bilježnika. Visina novčanog iznosa za takvu vrstu vize u trajanju od 6 do 24 mjeseca broji se u tisućama dolara, ovisno o poslovanju koje pokrećete. Nakon pet godina moguće je aplicirati za trajno boravište, tj. KITAP, koje se dobiva na period od 25 godina (s provjerama svakih pet godina). Procedura nije niti jeftina niti jednostavna, stoga je jednostavnije okrenuti se online poslovanju.
Ana se za svog boravka na Baliju većinom družila sa strancima koji rade na svojim idejama i projektima upravo ovog tipa: „Ekipa funkcionira po principu – tamo gdje mi je laptop, tamo mi je posao. Ove godine je to u Indoneziji, iduće na Filipinima, a možda one treće u Hrvatskoj. Ako ti je posao vezan uz programiranje, dizajniranje, online marketing ili prodaju, fotografiranje, pisanje ili nešto tog tipa, jedina ograničenja vezana uz ured su ona u tvojoj glavi“. Kaže i da za pokretanje biznisa morate imati partnera lokalca, u protivnom će vam uhodavanje biti znatno teže i skuplje, a za sve to povjerenje je ključno. Riječ je o nečemu što je kod pokretanja biznisa uvijek rizično, a naročito s ljudima tako daleke kulture i običaja.
Slična pravila primjenjiva su i na svakodnevni život, želite li izbjeći neugodna iznenađenja, proći jeftinije i bolje iskusiti sve čari ovog otoka. „Totalno se isplati posjetiti Bali, ali po mogućnosti uz vodstvo osoba koje ovdje žive i znaju što se treba i gdje vidjeti. Inače ćete doći ovdje kao većina turista, naručiti carbonaru kraj svog izobilja njihovih specijaliteta, i šetati se samo po turističkim mjestima“, tvrdi Kate.
Mračna strana priče
Unatoč prekrasnoj prirodi i poslovnim mogućnostima, nije sve tako bajno. Krađe, napadi, dilanje drogom i ubojstva, u posljednje su se vrijeme pojačali pa se o tome više govori i u medijima. Istovremeno, cijela Indonezija iznimno je korumpirana zemlja koja je donedavno bila sinonim za siromaštvo i neuređenost. Radna snaga vrlo je jeftina, prosječna plaća za bilingualnu osobu, koja uz materinji vlada i engleskim jezikom, je oko tisuću kuna, a budući da je konkurencija na tržištu rada iznimno velika jer je riječ o četvrtoj najnaseljenijoj državi na svijetu, stvari se, vjeruje Ana, zasigurno neće ubrzo promijeniti.
Pa ipak, ljudi ne dopuštaju da to previše utječe na njih, kaže Kate: „U unutrašnjosti Balija, oko jezera Bedugul ili u okolici grada Ubud, ljudi su jako siromašni. Žive u brvnarama, jašu na magarcima, bude se sa zmijama, okopavaju rižina polja, nemaju toplu vodu, televiziju… ono što mi smatramo osnovama, a opet cijelo selo zajedno se kupa u potoku, svi mašu, smiju se, pozdravljaju, sretni što nas vide. Nema ljubomore. Ljubomoru možeš osjetiti kad zakoračiš u poslovni svijet Balija, tamo gdje smo mi zapadnjaci unijeli svoj način rada, razmišljanja i poslovanja. Ovi ljudi idu sretni na posao, ako nemaju posao pokušavaju nešto svoje. Ovdje sve uspije, makar nakratko. Ukoliko imaš cilj i viziju, i poštuješ njihove običaje, bit ćeš u redu“.
Zašto živjeti u inozemstvu
Ana se zasad vratila u Hrvatsku, kaže da joj je ovo bilo divno iskustvo i vrijedna podloga za realizaciju novih ideja u Hrvatskoj. Planira zaokružiti priču predavanjem u HUB-u, budući da je sve tamo počelo. Nada se da će motivirati neke nove ljude na promjene i savjetuje da, ako planirate ići na Bali, ne organizirate život tako da se morate (brzo) vratiti.
“Život na Baliju može biti bajka, ali može i na Krku ili u Lici. Netko je sposoban to vidjeti i organizirati kod kuće, a nekome treba avionska karta.”
Kate, pak, nakon više od dvije godine zasad ne namjerava napuštati Bali: „Ne vidim se na Baliju cijeli život, zapravo upravo sam došla s puta iz Australije i recimo to je zemlja gdje bih se mogla preseliti dalje. No na Baliju sam jer su mi se tu napokon sve kockice u glavi posložile i svako jutro se budim ispunjena, s osjećajem da sam stvarno sretna tu gdje jesam. Otvorena sam za sve opcije, da me posao ili ljubav okrenu prema Hrvatskoj, vratila bih se. Vrlo je uzbudljivo preseliti se u novu zemlju, ali je isto tako osjećaj usamljenosti ponekad vrlo jak, bez obzira koliko prijatelja ili poznanika imao ovdje.
Kad živiš u inozemstvu, sve kod kuće dobije veću vrijednost i u svemu puno više uživaš. Ja uistinu volim našu zemlju, samo ne volim situaciju u kojoj se trenutno nalazi, koja mi onemogućava iskoristiti sav moj potencijal i dopustiti da se razvijam, rastem i napredujem. U našoj državi sve se hoće nabrzaka, a to tako ne ide. Ljudi žive za bolje sutra, a malo ih živi sada. Mnogi će me sigurno osuđivati zbog takvog stava, ali želim reći da se ljudi trebaju probuditi i usuditi. Život će se pobrinuti za ostalo“.
Foto: privatna arhiva
