Za pojam greenwashinga sigurno ste već čuli. To je kada kompanije sebe predstavljaju kao “zelene”, ekološki napredne i odgovorne, a zapravo to nisu. No zadnjih nekoliko godina uz greenwashing pojavljuje se i pojam greenblushing. Na što se on odnosi?
Nije rijedak slučaj da tvrtka bude optužena za greenwashing, ponekad često iz neznanja, iz želje da svim potrošačima kaže jednu dobru stvar, često sitnicu, koju su napravili za okoliš. Zato tvrtke koje uistinu ostvaruju pozitivan učinak za dobrobit okoliša i planeta ne žele to podijeliti s drugima. Strah ih je. Ne slave svoju održivost jer se boje optužbi za greenwashing. No često njihova šutnja može biti jednako loša kao i sam greenwashing kojeg se toliko plaše.
Važno je biti transparentan
Kada tvrtke ne komuniciraju dobra koja mogu napraviti, kupci ne mogu jednostavno odlučiti kupovati ta dobra i time preusmjeriti kupovnu moć prema boljim markama. Također, investitori ne mogu znati imaju li njihova ulaganja pozitivne učinke za ljude i planet.
Blaženka Ćiško-Anić, direktorica razvoja u Saponia d.o.o., smatra da ne bi trebalo biti osobito naporno balansirati između greenwashinga i greenblushinga jer je daleko veća vjerojatnost i pojavnost greenwashinga.
“Kao i u mnogim drugim oblicima komuniciranja s javnošću, važno je nastojati sačuvati transparentnost te svjesnost o postojanju izazova s kojima se tvrtke susreću. Stručnjaci, ali i svi ostali zainteresirani dionici u lancu održivosti će znati cijeniti iskrene napore koje kompanije čine kako bi na tržište plasirale kvalitetne proizvode u skladu sa zahtjevima potrošača pridržavajući se istovremeno načela održivog razvoja”, pojašnjava Ćiško-Anić.
Pročitajte više: Žene u održivosti složne: ‘U eri problema, budite rješenje’
Treba znati razliku između stvarnih održivih praksi i površnog marketinga
Greenblushing može utjecati na povjerenje potrošača i zato je važno izbjeći ga. Svijet u kojem živimo zasićen je informacijama, ističe sugovornica, a među njima su i brojne informacije o održivim praksama u najrazličitijim djelatnostima.
“Ako se zelene prakse ne prezentiraju potrošačima, odnosno zainteresiranim dionicima, oni bi mogli shvatiti da ih kompanija i ne provodi. To može potrošače navesti na zaključak da neka tvrtka ili neki brand nisu svjesni važnosti poslovanja u skladu s načelima održivosti. Osim toga, glavni konkurenti će sigurno znati iskoristiti tu slabost u svoju korist”, tvrdi Ćiško-Anić.
Pojasnila je i kako prepoznati razliku između stvarnih održivih praksi i površnog zelenog marketinga. On je vrlo općenit. Komunicira u obliku uobičajenih fraza koje se mogu primijeniti u različitim djelatnostima. Stvarne održive prakse specifične su za svaku pojedinu kompaniju ili brend.
“Ne mogu se na isti način prezentirati održive prakse u bankarstvu i u prerađivačkoj industriji”, zaključila je.
Foto: Canva / Privatna arhiva