Sve počinje od mene. Ono što dajem, dobivam natrag. Tom se mišlju vodi Helena Matuša, direktorica Poduzetničkog centra Krapinsko-zagorske županije. U javnom sektoru djeluje već 16 godina, pa je na našoj konferenciji Žene u javnom sektoru podijelila svoje priče i iskustva.
Rođena i odrasla u Donjoj Stubici, u jednoj, kako sama kaže, neobičnoj obitelji. Njezina majka je iz Imotskog, tata i baka su iz Vukovara, a djed je iz Like. Zbog toga je već odmalena imala priliku upoznati Hrvatsku i njezine različite kulture. Studirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer financije.
Važnu ulogu u karijeri igra prvi šef
Već je tijekom treće i četvrte godine fakulteta radila u jednoj banci, svakih uskršnjih i zimskih praznika te ljeta. Tu se upoznala s time kako zapravo funkcionira poslovni svijet. Po završetku fakulteta kratko je radila i u privatnom sektoru, a prvo je dijete rodila s 23 godine. Za svoju obitelj kaže da je uvijek stajala tu uz nju, na svim putovanjima koje zahtjeva njezin posao i svim edukacijama na koje je išla. Ni u jednoj situaciji nije bilo upitno hoće li uspjeti ostvariti ono što si je sama odabrala.
Kažu da najčešće tvoj poslovni put obilježi onaj prvi šef kojeg si imala u životu. Helena prepričava kako je njezina prva šefica u banci bila jedna gospođa, dama koja nije tražila poštovanje već ga je zaslužila svojim ponašanjem. Uvijek je komunicirala iskreno, bilo dobro ili loše, a zaposlenici su gledani prema svojim kompetencijama, a ne spolu.
Njezin drugi šef, u Zagorskoj razvojnoj agenciji, imao je iste takve karakteristike. Ono što ju je on naučio jest da je sve moguće. Ispričala je jednu anegdotu s tog posla kad je u desetak minuta morala saznati što je riba patka projekt. Tada se, prepričava, Internet još uvijek spajao na žicu, bio je spor, a baze podataka ograničene. No Helena je ipak uspjela.
Riječ je bila o projektu Agronomskog fakulteta koji je proučavao suživot ribe i patke u ribnjacima, a šef je, kad ju je nazvao, bio na sastanku s jednim zagorskim ulagačem koji je htio napraviti nešto slično.
Pročitajte više: Žene u javnom sektoru: ‘Premalo smo zastupljene u medijima’
Otkrila je da voli rad s djecom
“Saznala sam o tom projektu, saznala sam i broj telefona istraživača na Agronomskom fakultetu. Spojila sam ih i evo, nije se dogodila ta investicija, ali bar sam saznala više i shvatila da ako odabereš se potruditi nešto saznati, doći do nekoga, onda je stvarno sve moguće. I tako i danas na neki način pristupam svom poslu”, ističe Helena.
Prije dvije godine preuzela je Poduzetnički centar te Inkubator Krapinsko-zagorske županije. Navela je i nekoliko projekata za koje tvrdi da su je osobno obilježili. Među njima je projekt Lumen koji potiče rad s darovitom djecom i učenicima. Iako veoma administrativno zahtjevan, tu je stekla komunikacijske vještine, upoznala sektor u kojem radi, ali i shvatila nešto o sebi. To je da zaista voli raditi s djecom, voli ih slušati, učiti od njih.
Prelaskom u Poduzetnički centar Krapinsko-zagorske županije krenula je raditi više u sektoru poduzetništva. Često se postavi pitanje što javni sektor radi sa sektorom poduzetništva, a oni su tu našli jednu usku nišu na čije je projekte Helena posebno ponosna. Jedan od njih je i Kreiraj svoju budućnost, prvi poduzetnički program za učenike srednjih škola Krapinsko-zagorske županije. Sa start-upovima iz cijele Hrvatske radili su sa srednjoškolcima koji su onda osmišljavali svoje poduzetničke ideje iz sektora zdravstva. Pobijedio je tim koji je osmislio protezu za nogu rađenu od inovativnog materijala gdje osobe ne moraju mijenjati protezu ovisno o vremenu vani, a proteza se prilagođava ostatku noge.
Pročitajte više: Ministrica Brnjac na prvoj Konferenciji za žene u turizmu: ‘Zbog sjajnih žena bilježimo sjajne rezultate’
Kroz projekte osnažuje djevojčice
“Ja sam ostala zaista začuđena i iznenađena koliko ta djeca imaju potencijala. Kada im se malo otvore vrata poduzetničkog svijeta i kad im se pokaže da to nije bauk i da nema ništa loše u tome da probaš, izgubiš, probaš ponovo i kreneš dalje”, iskrena je Helena.
Radila je i na projektu za start-upove u Hrvatskoj koji generiraju jasan društveni učinak, a trebaju dodatnih sredstava jer nisu bankabilni. Osmislili su financijski mehanizam koji će nuditi financiranja upravo za te start-upove. Kroz taj su se projekt Heleni otvorila još jedna vrata, ovog puta za globalnu mrežu Women in Tech. Ona i još četiri kolegice vode ovu inicijativu u cijeloj Hrvatskoj.
Jedna od stvari kojoj su se posvetili kroz tu mrežu je osnaživanje djevojčica. I statistički je dokazano, kaže, da sustav i obitelj, ponekad možda i nesvjesno, u najčešće petom ili šestom razredu osnovne škole gurnu djevojčice u tradicionalno ženska zanimanja. U toj bi dobi djevojčice trebalo ohrabriti da eksperimentiraju sa sistemom i znanstvenim dijelom obrazovnog sustava. Zbog toga su ove godine osnovali Girls Code Camp gdje su omogućili sedmodnevno kampiranje za deset djevojčica iz osnovnih škola.
“Uz radionice STEM-a, robotike i razne predavače, doveli smo različite žene iz Slovenije i Austrije koje su pričale o svom putu u svijetu STEM-a i što se sve može. Mogu reći da su neke od tih djevojčica koje su tada bile osmi razred upisale tehničke škole koje se tiču robotike, mehatronike ili prirodoslovno-matematičku gimnaziju”, tvrdi Helena.
Pročitajte više: Dragana Lucija Ratković Aydemir napustila javni sektor kako bi pokrenula tvrtku za kulturnu baštinu u Hrvatskoj
Žene nepotrebno plaču?
Ispričala je i jednu zanimljivu priču o odnosima i kako se percipiraju žene u sustavu. Jedan njezin prijatelj našao se u društvu direktora i ravnatelja razvojnih agencija. Povela se tema zašto nema više žena na rukovodećim pozicijama.
“Kako da ju stavim više ako kad projekti počnu padati ona počne plakati?”, upitao se jedan od njih.
Helena je upitala prijatelja nije li isto kad žena plače i na taj se način nosi s neuspjehom i kad muškarac lupi šakom o zid, psuje i slično. Je li onda takvo ponašanje prihvatljivo? Svi na neki način reagiramo, to ne znači da nismo sposobni za nešto.
Ono što je naučila od svojih šefova trudi se prenijeti unutar tima s kojim radi. Cijeli njezin tim, ističe, zna da su najvažnije kompetencije, dvosmjerna komunikacija, zajedničko rješavanje zadataka i stvaranje podržavajuće atmosfere. Ono što ona njima da, vjeruje da dobije natrag. Na taj način funkcioniraju i vjeruje da to mogu primijeniti svi.
Foto: Domagoj Bregant