Andreja Vranješ studirala je kroatistiku, ali nikako se nije vidjela kao profesorica. I onda je završila u marketingu. Kažemo „završila“ – jer nemamo, kao niti ona sama, sumnje da se ona tu pronašla i da će u marketingu ostati dok ih penzija ne rastavi. Trenutno je u agenciji Morgan Grey, a započela je u Billi gdje ju je u odjel marketinga takoreći za rukav dovukao sam direktor marketinga.
„Počela sam na telefonima: ‘dobar dan, Billa ovdje, izvolite’“, prisjeća se.
Godinu dana bila je na u korisničkoj podršci i to je bilo iskustvo koje ju je ‘isčeličalo’. Nakon toga poslala je mail direktoru marketinga u kojem mu je napisala što sve ne valja – skupila je iskustvo i znanje kroz slušanje kupaca i sve je to stavila na hrpu.
„Čovjek došao po mene i rekao ‘uzmi stvari, ideš sa mnom’“ i prebacio me u svoj odjel gdje sam mu bila asistentica“.
Andrejin križni put: ‘Moglo me se gaziti’
Bio joj je gušt raditi u Billi iz koje je otišla nakon pet godina rada jer nije imala mogućnosti za napredovanje – a htjela je napredovati. Tad je, kaže, krenuo križni put…
Imala je oko 25 godina i, tvrdi, nisu tada mladi bili samosvjesni kao u današnje vrijeme. „Ma sve je moglo, ništa nije bio problem – gazi me, nemoj platit, sve je ok… riješit ćemo sve“.
Tako je nekoliko godina išla iz firme u firmu. Bilo je, ističe, svega. Od neplaćanja, pa do plaćanja na crno i prekovremenih. Živo se sjeća organiziranja jedne konferencije. Petak uoči konferencije ostala je do 3 ujutro obavljati zadnje pripreme.
„Do rane zore sam printala letke, otišla doma odspavati svega 2-3 sata i ujutro otišla na konferenciju. Tamo sam slala priopćenja, fotke… Došla sam doma oko 11 navečer, a u nedjelju ponovno cijeli dan na konferenciji“.
A konferencija ne završava onda kad dvoranu napusti zadnji gost. Do ponoći je ostala pospremati. U ponedjeljak ujutro – pravac na posao.
„Nikada nisam pitala hoće li se meni nešto dodatno platiti. Kad sam bila mlada moglo me se gaziti“.
U istoj je toj agenciji doživjela i jedno od čudnijih iskustava u životu, prisjeća se.
„Kolegica i ja smo trebale ići na edukaciju gdje je šefičin dečko držao predavanje o tome kako smo mi nastali od divova…. nakon toga smo dale otkaz“, priča kroz smijeh pa dodaje: „super je da sam sve to prošla – jer vidiš što ne želiš biti“.
Pročitajte više: Helena Vojnović: “Posao je kao ljubavna veza – kad je toksična, bolje da se prekne”
Bitno joj je da se tim slaže, a zajedno su išli i na poslovnu psihoanalizu
Sve to dovelo ju je u Morgan Grey gdje je gotovo desetljeće.
„Tu sam se našla“, jednostavno objašnjava. Kaže da ne zna što bi se moralo dogoditi i kakva bi joj ponuda morala doći da ode. Tu su, kaže, prije svega ljudi. I kad zapošljavaju, uvijek će prije uzeti nekoga tko možda zna malo manje, ali se uklapa u tim.
„Tko ne zna – naučit će. Njegujemo takvu kulturu, karakter nam je ispred svega“.
Želi da ljudi budu zadovoljni, da imaju privatni život, da se ne radi prekovremeno… Tako se ophode i prema klijentima.
„Neke klijente smo znali i odbiti jer se nismo slagali, ali iza toga stoje godine rada i truda i ubijanja s različitim tipovima klijenata. Ipak, teško je doći do tog mindseta, ali mislim da se to dogodi kada dođeš do trenutka da si financijski ok i znaš da si to možeš priuštiti“, objašnjava.
Najviše voli dugogodišnje suradnje. Uvijek se trude da odnos preraste u partnerstvo.
„Imamo klijente s kojima surađujemo po 10 godina, došli smo do toga da PR tekstove i bannere ni ne šaljem na autorizaciju nego ih samo pustim van jer se znamo“.
Svima im je, kaže, bitno zajedništvo i ugodna radna atmosfera. Tako su skupa išli na poslovnu psihoanalizu. Svatko je saznao koji je tip osobnosti i dobio knjigu o sebi – što ih pokreće, što motivira, što stvara stres. Sada znaju koje su im radne vrijednosti, a koje životne i koje moraju biti zadovoljene da bi svi bili sretni na poslu, ali i kako komunicirati s osobama koje su različite.
Pročitajte više: Taja Kuzmić iz Endave: “Ako želite pozitivno utjecati na svoje korisnike, growth marketing je nužan”
Od ratnog djeteta iz Gline do direktorice: ‘Sve se posloži…’
„Ja sam dosta, u nedostatku bolje riječi – nestrpljiva. Imam dvojicu kolega koji vole detaljne upute i ne funkcioniraju po mom principu ubrzanih uputa. Njima stvara stres kada ja tako nabacujem upute. Sada svi znamo što kome stvara stres i kako trebamo komunicirati i odlično je“.
Uz to što je nestrpljiva, priznaje da je i ‘kontrol frik’.
„Imam tip osobnosti 9 i to su i Dalaj Lama, Tom Hanks… Miroljubiva sam, ja bi da se svi slažemo, težim miru i skladu. A imam podtip koji je broj 8, a to je Putin. Znači, bit ćemo dobri dok se poštuju moja pravila“, smije se Andreja.
Bitno joj je da radi na mjestu koje ima razumijevanja za nju. A to je ovdje našla.
„Kad sam se vratila s porodiljnog, više me nije bilo nego što me je bilo, kćer je krenula u vrtić i stalno je bila bolesna i kad me ne bi bilo nikad mi nitko ništa nije prigovorio“.
Andreja je kao dijete promijenila četiri škole, nije joj bilo lako. Bila je ona dijete iz Gline, prognanica… Sad je direktorica koja sluša ekonomiju od čovjeka koji predaje na Harvardu… I ne može vjerovati da je tu gdje je.
„Sve se isplatilo i sve se u životu posloži. Imam sve što sam uvijek u životu htjela – obitelj koja je dobro i sretna, super muža, super dijete, super posao, super šefa, kolege. Ja sam s kolegama više nego doma, davno smo prešli s toga da smo samo kolege, mi smo već i obiteljski prijatelji“, kaže.
Pročitajte više: Doris Muštović: „Privatni mobitel ne koristite za službene stvari“
Zbog ratnih nedaća danas je ‘bolja osoba’
Najdraži su joj projekti u kojima može činiti dobro za zajednicu. Svojim projektima pomažu i pomagali su udrugama za oboljele od karcinoma, mentorirala je Žensku kuću Milica iz Srbije i Zakladu Nora Šitum. Radili su i sa Ženskom autonomnom kućom.
„To su projekti na kojima ti srce malo stane. Možda bi svi trebali malo više raditi na takvim stvarima – to te ispuni i budeš zahvalan za sve što imaš“.
Koliko god danas ima, toliko nekada nije imala. U ratu je njezina obitelj ostala bez svega.
„Nama su nepoznati ljudi dali kat svoje kuće da budemo tamo dok se ne snađemo. Mama, tata i deda su bili u vojsci, pa smo mi bili s bakom. Mi smo prvi uključili frižider u toj kući. Takve stvari te obilježe, oblikuju i prate kroz život. Bilo je teško, ali sada mislim da sam zbog toga bolja osoba“, prisjeća se. Imala je tada 9 godina, njezina sestra tek 5.
Zbog takvih se iskustava trudi vraćati zajednici dobro. I te vrijednosti dijeli i njezin tim – svih petero. Oni su mnogo dobra učinili za nju u teškim životnim trenutcima.
„Bilo je teških razdoblja, mom suprugu su u razmaku od tjedan dana umrli i mama i tata. Bojan (šef) je bio toliko pun razumijevanja… Ne samo on, svi u uredu… Išli su van svih mogućnosti da mi to olakšaju. Kada takve stvari prođeš s ljudima s kojima radiš…“.
Nije čudo da Bojanova žena, njezini muž i kćer dolaze u ured, pa idu svi skupa na ručak…
„Mislim da sam nepovratno povezana s ovom firmom“.
Pročitajte više: Gabriela Barišić Jensterle: „Sami odlučujemo hoćemo li svoj život podrediti karijeri“
‘Ambicije? Da mi kći bude sretna’
S vremenom i godinama njezine želje, vizije i ideje su se transformirale. Ne želi ona osvojiti svijet svojim ambicijama iako se zaista divi ženama koje to rade. Ona želi – biti sretna i zadovoljna.
„Mislim da je ovo nevjerojatno vrijeme za biti živ. Voljela bih kćer odgojiti da bude osoba koja će uvažavati različitosti i ljude i da bude sretna. Ne mora završiti ni fakultet ni ništa, samo neka radi nešto što ju ispunjava i u čemu je sretna. Mislim da se moji snovi ostvaruju i voljela bih da i ona jednog dana ima taj osjećaj“, zaključuje.
Svoje snove ostvarila je i putovanjem u Pariz – bila joj je to ogromna dugogodišnja želja. Napokon ju je ostvarila lani. Kad ih je njezin šef Bojan odveo na aerodrom, dao joj je džeparac od firme.
„Takve stvari su nezamjenjive. Nije stvar novca nego u ljudskosti“, kaže.
Sljedeće putovanje koje planira je Rim – pa pomalo uči talijanski. Zatim će se prebaciti na francuski jer planira u Normandiju i „htjela bih reći nešto više od bonjour“.
I tako provodi svoje slobodno vrijeme – putuje, druži se i uživa. Četrdesete su i bolje nego dvadesete, tvrdi. No ne bi bile da nema svoj tim – ‘baka servis’, muža, ženu koja joj pomaže oko kuće…
„Moja dobra organizacija podrazumijeva mog šefa koji mi kaže ‘nema frke, ostani doma’, mog muža koji kaže ‘ja ću ju pokupiti u vrtiću’, moje mamu i tatu koji ju dođu tu čuvati kada je bolesna. Kad si mlad misliš da je tražiti pomoć slabost, ali nije. Za nas je trenutak buđenja bio kad su mužu umrli roditelji i tada samo shvatili da ti se može dogoditi da se ujutro više ne probudiš, tada smo oboje prestali pušiti. Ništa nije vrijedno tebe, tvog vremena, tvog djeteta“, zaključuje.
Foto: Privatna arhiva
