Svjetlana Ranek Franjul novopečena je poduzetnica s veoma zanimljivim karijernim putem. To je jedna od onih osoba koje možete slušati satima kako vam pričaju o svojim dogodovštinama, a svaka pričica i avantura čini se „wow“. Ova Istrijanka još je kao mlada djevojka, od svega 21 godinu, samoinicijativno otišla raditi u London kao au pair, a 16 godina provela je na kruzerima – plovila je rijekama, morima, oceanima, upoznavala svijet i radila. Na jednom takvom kruzeru se i zaljubila, zavoljela i vezala za sadašnjeg supruga. I da se sad vrati u svoju mladost, isti bi put odabrala. A trebalo je za njega odvažnosti i hrabrosti, prisjeća se.
„Treba imati hrabrosti spakirati se i otići u potpuno nepoznati svijet, ali meni je to bilo baš super. Svjesna sam da dosta ljudi to ne bi napravilo – doslovno dali otkaz i otišli“, prepričava Svjetlana svoj prvi susret s kruzerima.
Obitelji je rekla da odlazi kad je sve isplanirala
Ona je ‘dijete rata’. Bila je studentica 90-ih godina, kad se zaratilo, a taman je upisala prvu godinu više ekonomske u Puli, smjer turizam. No u zaraćenoj Hrvatskoj nije se marilo za turizam, a Svjetlana je htjela raditi.
„Nisam imala prilika i mogućnosti da radim ono što bih htjela, a nikad nisam bila zadovoljna s tim gdje sam trenutno“, prisjeća se poduzetnica. Radila je ona razno-razne poslove, uglavnom za minimalac. Nisu to bili poslovi kojima se radovala, a nisu bili niti oni koji su mogli zadovoljiti njezinu pustolovnu dušu.
„Nisam si mogla priuštiti neka putovanja o kojima sam uvijek sanjala“, kaže nam žena koja je kasnije proputovala gotovo cijeli svijet, a najveći joj je san bila Južna Amerika. Bila je oduševljena kad je, na svojoj prvoj ‘gaži’ na kruzeru, saznala da brod ide ploviti transatlantik i da putuje u Brazil. Kasnije se u Južnu Ameriku vratila sa suprugom, u pet tjedana napravili su krug po cijeloj Argentini.
Kako si u mladosti nije mogla priuštiti putovanja, spojila je ugodno s korisnim. Tako ona gotovo cijeli svoj život putuje dok radi. Sa samo 21. godinom otišla je u London raditi kao au pair. Samoinicijativno i hrabro uputila se u nepoznato. Obitelj je dovela na gotov čin – rekla im je da odlazi tek kad je sve isplanirala. Isti je ‘recept’ bio i kad je započela svoju avanturu zvanu kruzer, koja se praktički pretvorila u 16-godišnje putovanje.
Pročitajte više: Božana Matoš nakon 17 godina u javnom sektoru, odlučila ući u poduzetništvo da bi doprinijela razvoju riječnog prometa u Hrvatskoj
Kruzerom po svijetu… glamurozno?
„Obitelj i nije bila baš najsretnija oko toga. Da sam ih pitala za savjet ne bi me podržali, ali ja sam znala da ja to baš želim. Tako da sam postupila na način da sam sve organizirala i dovela ih pred gotov čin. Oni su prihvatili i logistički me podržavali“, izvlači Svjetlana svoja sjećanja.
Pa kad ju je trebalo odvesti u Trst na vlak ili pokupiti negdje s aerodroma, oni su bili tu. Kako roditelji, tako i braća koja su uvijek spremno uskakali i ‘sabirali’ ju po autobusnim stanicama i aerodromima.
Kad je prvi put otišla na brod, raditi u duty free shopu, ukrcala se već u Veneciji, a prva ‘tura’ bila je po Mediteranu. I danas itinerar zna napamet.
„Kreneš iz Venecije, sljedeći dan si u Bariju pa ideš napraviti đir, pa zatim Katakolon, Santorini, Mykonos, Rodos… svaki dan si negdje drugdje“, prepričava Svjetlana sa sjajem u očima. Ipak… nije sve tako bajno kao što se čini.
„Možda izgleda glamurozno, ali nije. Uz sve to ti nosiš onaj umor od stalnog posla. Radi se stvarno puno pa ponekad moraš birati – ili idem van ili idem spavati popodne jer sam mrtva umorna“.
Kad radiš na brodu, radiš i kada ne radiš. Nema onog klasičnog odvajanja privatnog i poslovnog, kao na kopnu. Ne možeš, kad ti završi smjena, spremiti stvari i otići kući. Ostaješ na brodu i odeš u svoju kabinu – koju najčešće dijeliš s nekime. S ostatkom posade i živiš i radiš. Oni su ti i prijatelji i poslovni kolege, opisuje.
Pročitajte više: Manuela Vukelić dovodi strane radnike u Hrvatsku: Filipinci i Indonežani ‘rođeni’ za turizam, za građevinu Uzbekistanci
Privatno i poslovno na brodu se ne odvajaju
Često joj se nakon napornog radnog dana niti ne bi dalo van s broda. A onda joj bude žao propustiti jer zna da sutra više neće biti tu.
„Svaki dan budiš se na drugoj destinaciji“, objašnjava.
Takav ritam joj je odgovarao. Nije bio lak, dolazilo bi do velikih epizoda umora, ali čak i kad je postala umorna i kad je došlo do zasićenja, samo je promijenila more za rijeku.
„Jednostavno, nisam nalazila posao na kopnu koji bi mi bio bolji“, nadodaje Svjetlana koja je na brodovima brzo napredovala i mijenjala uloge. S duty free shopa prešla je na recepciju, a zatim je prešla na riječne kruzere.
„Ogromna je razlika morskih i riječnih kruzera, to je kao da radite za neku internacionalnu kompaniju koja ima urede po cijelom svijetu ili radite za privatnika s 20 zaposlenih u jednom kvartu u Puli“, opisuje poduzetnica koja se igrom slučaja više zadržala na riječnim kruzerima, tamo je napredovala do velike i odgovorne pozicije menadžerice hotela. Na ovoj se poziciji zadržala gotovo desetljeće. Na riječnom je kruzeru upoznala i sadašnjeg supruga. Čeh je, otkriva nam pa dodaje: „danas je veći Istrijan nego ja“.
Pročitajte više: Kako su žene projektom RebranD odlučile spasiti turizam
U Hrvatskoj puno prostora za poboljšanje
Svjetlana je u poduzetništvu dvije godine. Ona sva svoja znanja i iskustva stečena u području uslužnih djelatnosti sada želi podijeliti s drugima. Polako radi na razvijanju posla, a najveći joj je izazov, otkriva, to što ima neosviještenu ciljanu skupinu.
„Imam dojam da je sve ovo o čemu ja pričam neosviješteno. Onima kojima ovo treba oni nisu svjesni da im treba“, naglašava.
Pitali smo ju kakvo je stanje u Hrvatskoj, postoji li segment unutar uslužnih djelatnosti koji nam nije baš jača strana.
„Nedostaje topline i više uslužnosti. Govorim o restoranima, kafićima, trgovinama, hotelima… uslužnim djelatnostima općenito. Nedostaje nam extra touch. Tu je mnogo prostora za poboljšanje“, ističe Svjetlana pa napominje da u je Hrvatskoj veliki postotak uslužnih djelatnosti koje su direktno i indirektno vezano za turizam, jednu od ključnih grana hrvatskog gospodarstva.
Njezina je ‘profesionalna deformacija’ što sve vidi, čak i kad ne gleda. Jednostavno primjećuje svaku sitnicu u ophođenju prema gostima – kad sjedne na kavu ili u restoran ili pak uđe u trgovinu…
„S jedne strane imam veća očekivanja i kao gost i kao kupac i kao klijent, jer znam kako bi trebalo. Međutim imam i više razumijevanja – razumjet ću da je gužva, da moram pričekati. Pa iako imam ‘kritičkije’ oko nego drugi, imam i više razumijevanja jer sam i ja bila u tim cipelama“, naglašava.
Pročitajte više: U Hrvatskoj vlada turizmofobija. Stručnjaci: trebamo održivi turizam
Konzalting u uslužnim djelatnostima: Stvaramo doživljaj, a sitnice čine razliku
Kaže da je s vremenom naučila da ne treba davati savjete ako ju nitko nije pitao. No, koliko god voljela isticati da je gost uvijek na prvom mjestu, napominje da to ne znači i da je gost uvijek u pravu.
„Tu se poštapalicu samo krivo protumačilo. Onaj tko je to prvi rekao nije to doslovno mislio već je htio reći da mi sa svojom uslugom trebamo imati tendenciju da radimo na način da se gost kupac ili klijent osjeća kao da je on u pravu“.
Kao pozitivan primjer ophođenja prema gostima Svjetlana izdvaja Nizozemsku. Tamo je ostala ugodno iznenađena sitnicama. Baš onim ‘extra touchom’ koji nedostaje u Hrvatskoj. Poput toga da su joj ponudili da u običnu vodu koju je naručila ubace limun, ili toga da joj dressing stave zasebno, a ne u salatu jer nije bila sigurna hoće li joj odgovarati.
„Te male sitnice čine razliku“, naglašava poduzetnica koja se nada da će biti dio promjene svijesti o uslužnosti u Hrvatskoj.
„Mi uvijek stvaramo doživljaj i to se može sa sitnicama koje ne koštaju puno. Tako se pokazuje briga i volja“, naglašava.
Foto: Privatna arhiva
