Gotovo 70 posto diskriminiranih osoba ne potraži pomoć, a s diskriminacijom se susrela svaka peta osoba. Podaci su to istraživanja koje provodi Pučka pravobraniteljica, a koji pokazuju alarmantno stanje. Danas se obilježava Dan nulte stope diskriminacije, a nedavno smo pisali o istraživanju Pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije. Istraživanje je pokazalo tko su, prema mišljenju građana, najdiskriminiraniji članovi hrvatskog društva.
Diskriminacija je zakonom zabranjena
Na prvom mjestu tu su Romi, slijede LGBT+ osobe, osobe s invaliditetom, žene pa siromašni građani.
Valja napomenuti da nije svako nepravedno postupanje prema nekomu ujedno i diskriminacija već postoje jasne osnove prema kojima se određuje je li neko ponašanje diskriminatorno. Diskriminacija je, dakle, nejednako postupanje prema osobi zbog njezinih karakteristika odnosno po jasno propisanim osnovama. Diskriminacija je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije.
Postoji 17 osnova za diskriminaciju, a to su:
- rasa / etnička pripadnost / boja kože
- spol
- jezik
- dob
- političko ili drugo uvjerenje
- imovno stanje
- obrazovanje
- nacionalno ili socijalno podrijetlo
- članstvo u sindikatu
- invaliditet
- društveni položaj
- bračni ili obiteljski status
- zdravstveno stanje
- genetsko nasljeđe
- vjera
- rodni identitet i izražavanje
- spolna orijentacija
Pročitajte više: Kazna od 3,8 milijuna dolara čeka Google zbog diskriminacije u plaćama i pri zapošljavanju
Žene su cjeloživotno diskriminirane
No dok ćemo svi osuđivati i jasno prepoznati da se diskriminirao Rom ili transrodna osoba ili pak Židov, jedna vrsta diskriminacije toliko se “udomaćila” da se na nju jedva i reagira. To je diskriminacija temeljena na spolu i usmjerena prema ženama.
Čini se da je diskriminacija žena samo “šuplja priča” o kojoj se govori periodično – od jednog do drugog Dana žena (ili, evo, kad je Dan nulte stope diskriminacije). Tek portali usmjereni prema ženama češće će se baviti ovim problemom, no što je s mainstream medijima? Mediji i društvo međusobno se reflektiraju pa ako tamo nema govora o diskriminaciji žena, znači li to da diskriminacije nema ili da ju je društvo prihvatilo? Ovo potonje, sudeći po brojkama koje potvrđuju da je dakako ima.
Brojke su uvijek najbolji pokazatelj pa ćemo najlakše ocrtati stanje onim brojkama koje su ‘najmilije’ – plaćama. Naime, kako ističe Europski institut za ravnopravnost spolova, žene su u prosjeku za isti posao plaćene 13 posto manje od muškaraca. Razlika se penje i do gotovo 50 posto. Najveća razlika u plaćama među spolovima nalazi se među parovima s djecom mlađom od sedam godina – iznosi 48%. Rodni jaz u plaćama također doseže 48% do vremena kada žene i muškarci navrše 65 godina.
Tajnost plaća pomaže prikriti dublje nejednakosti, ističu. Niže plaće dovode do manje socijalne zaštite, manje mirovinskih prava i drugih socijalnih naknada. A žene nastavljaju plaćati cijenu za to i nakon umirovljenja, s mirovinama 37 posto nižim od mirovina muškaraca.
Pročitajte više: Feminizam nije savršen niti bi trebao biti. Zašto očekujemo nemoguće?
Tri koraka naprijed
Tri koraka prema ekonomiji koja funkcionira za žene i muškarce su:
- Odbaciti prekarni rad i zajamčiti pristojnu minimalnu plaću.
- Jednako podržati mlade žene i muškarce da ostvare svoj potencijal u karijeri.
- Dajte prednost transparentnosti plaća i drugim mjerama za uklanjanje rodnog jaza u plaćama.
Zašto se ne prijavljuje diskriminacija?
Poražavajuća činjenica da diskriminirane osobe nisu spremne prijaviti diskriminaciju uporište pronalazi u stavu da se prijavom ništa neće promijeniti. Dio njih vjeruje da bi im se situacija čak i pogoršala.
Ostali ispitanici su rekli da nije bilo potrebe prijaviti diskriminaciju. Također, neki nisu znali kome bi se obratili ili su mislili da će ih nakon prijave čekati kompliciran, dugotrajan, skup i neizvjestan postupak.
Foto: Canva
