Hrvatski poslodavci ne mogu toliko povećati plaće da bi privukli domaće stanovnike i ostali konkurentni na tržištu rada. I zato strani radnici nisu prijetnja već prilika, a Manuela Vukelić iz Job Huntera za sebe kaže da spašava hrvatsko gospodarstvo i sezonu dovođenjem stranih radnika.
Vukelić je 2022. pokrenula Job Hunter, agenciju za zapošljavanje stranih radnika. Iako u Hrvatskoj ima oko 400 sličnih agencija, Vukelić se vrlo brzo probila na tržište. Postala je prepoznatljiva u manje od godinu dana postojanja. To je, smatra Vukelić, jer poslodavac koji traži zaposlenike osjeti razliku između ozbiljne i profesionalne firme i onih koji žele brzu zaradu.
Manuela Vukelić je jedna od govornica na našoj konferenciji “Žene u turizmu” koja će se održati u Šibeniku 10. ožujka. Prijaviti se možete ovdje.
U Hrvatsku stižu provjereni strani radnici
Job Hunter surađuje s agencijama iz 16 zemalja diljem svijeta. Imaju potpisane ugovore s akreditiranim agencijama u tim zemljama. Svaka agencija je registrirana pa je tako i svaki radnik testiran te oni mogu za njega garantirati. I sve to ima svoju težinu na tržištu rada. Poslodavci znaju da je radnik koji je iz Indije, Nepala, Pakistana ili neke druge zemlje stigao u Hrvatsku preko Job Huntera ispunio očekivanja svojih poslodavaca. A strane agencije koje šalju radnike u Hrvatsku sigurne su da će poslodavci, koji traže radnike preko Job Huntera, osigurati tom zaposleniku adekvatne uvjete.
Za sve to pobrinula se Vukelić. Provela je sate i dane proučavajući zakone. Htjela je biti upućena u sve da bi i poslodavcima i radnicima omogućila najbolju uslugu.
„Veliki broj stranih radnika koji nisu u zemlju došli preko sigurnih agencija našlo se u nezavidnom položaju jer od poslodavaca nisu dobili ono što im je agencija obećala, a zatim im se agencija prestala javljati“, upozorava Vukelić.
Smatra da svaki poslodavac mora radniku osigurati život u skladu s životnim vrijednostima. A agencija odgovarajući posao. Ne smije se, primjerice, događati da se zaposli Indijca hinduističke vjere u klaonicu među krave – za njih je to sveta životinja. Na sve te detalje agencija treba paziti ako želi biti ozbiljna, smatra.
I baš je zato Vukelić uložila trud i vrijeme u proučavanje zakona i načina funkcioniranja sličnih agencija u svijetu. Htjela je da sve funkcionira savršeno. Učenje se isplatilo, pokazuju rezultati: zadovoljni radnici i poslodavci.
„Moj savjet svima je: nikad nemoj stati s učenjem i uvijek će biti posla za tebe“, poručuje Vukelić.
No nije sav uspjeh agencije samo na njoj, naglašava. Izgradila je super tim koji se već dugo bavi ovim poslom. To je tim iskusnih profesionalaca i radnika s višegodišnjom radnom prošlošću u ovom poslu.
Pročitajte više: Stiže naša prva Konferencija za poduzetnice u turizmu!
‘Kome si platila?’ Nikome!
Nije to za nju samo prazna fraza već moto koji ju vodi. Prošla je put od prometnog inženjera, preko agronoma i direktorice komunalnog poduzeća pa sve do poduzetnice. I ovo je samo grubi presjek njezine karijere. Vukelić je još kao dijete, u petom razredu osnovne škole, odlučila da će studirati elektrotehniku na tadašnjem ETF-u. No obiteljski prijatelj nagovorio ju je da uzme ‘lakši’ put.
I tako je završila na Prometnom fakultetu kojeg je završila kao najbolji student u generaciji. Bilo je to 90-ih, u vrijeme kad je do posla bilo gotovo nemoguće doći. Sve je išlo „preko veze“, prisjeća se. I zato je ostala iznenađena kad su joj, po završetku fakulteta, u roku tjedan dana stigle tri ponude za posao. Odabrala je onaj koji joj je u tom trenutku najviše odgovarao, u Hrvatskoj pošti. I ostala je tamo 20 godina.
„Svi su me pitali kako sam dobila posao. Koliko sam i kome platila“, prisjeća se.
U međuvremenu je, zajedno s tadašnjim suprugom, podigla plantažu suvremenih voćnjaka. Zahvaljujući internetu postala je agronom, smije se. Nije mogla mirovati. Znala je da ako žele biti uspješni, da moraju biti moderni, suvremeni i napredni. I stalno je tražila nove načine za napredovanje. Nakon razvoda OPG je ostao na suprugu, no ona nije mirovala. I dalje je, uz svoj posao u Pošti, učila nove stvari. Tako je postala konzultantica u EU fondovima za poljoprivredu i turizam.
A onda, kad je došla do zasićenja u Pošti i nije mogla dalje napredovati, stigao je poziv da postane Direktorica komunalnog poduzeća. Na toj se poziciji zadržala tri godine, radeći uz privatnu borbu s opasnom bolesti štitnjače. Nakon toga je pola desetljeća vodila web shopove. Bio je to inovativan posao sve dok u pandemiji svi nisu počeli prodavati online. Svi ti koraci doveli su ju do ovoga gdje je danas, kaže.
Pročitajte više: Kako su žene projektom RebranD odlučile spasiti turizam!
Hrvatskoj trebaju čak i strani veterinari
U Job Hunteru uspjela je sva svoja znanja i vještine staviti na jednu hrpu. Sve što je ikada naučila manifestira se kroz ovu agenciju. Baš u tomu možda i leži uspjeh koji agencija ostvaruje u manje od godine dana svojega poslovanja.
I ovdje, kao i na prijašnjim poslovima i pozicijama, Vukelić teži tomu da bude drugačija, inovativna. Tako su ona i njezin poslovni partner, Ukrajinac koji je prije četiri godine doselio u Hrvatsku, među prvima počeli u sektor građevine dovoditi radnike iz Uzbekistana i Kazahstana. Fizički snažnije i veće u odnosu na radnike iz Indije i Nepala, odakle stiže najviše građevinskih radnika.
Ugrubo gledano, Filipinci se znatno zapošljavaju u hotelijerstvu, a tako i Indonežani. Prednost je, objašnjava, što znaju jezike. To je u sektoru turizma uvijek prioritetno. Tako radnici iz Indonezije gotovo redovito uz engleski jezik govore i francuski. Osim sektora građevine i turizma, Job Hunter pronašao je posao čak i veterinarima, a iz Indije stižu i IT-jevci.
No, ne stižu preko Vukelić samo radnici iz dalekih, nama nepoznatih zemalja. Stižu, kaže, i radnici s našeg govornog područja. No oni, kao i Hrvati, žele veće plaće. Zato će, smatra, sve više radnika nastaviti pristizati iz dalekih trećih zemalja, van kontinenta, kojima je Europa, a posebice Europska unija – obećana zemlja.
Pročitajte više: Ana Gašparović kreativnim idejama vodi turističku agenciju Insula tours
Udvostručit će se broj radnih dozvola
Čak 98 posto radnika koje zaposli su iz Nepala, Indije ili Filipina. Tek 2 posto stiže iz BiH i Srbije. Od 80-ak tisuća sezonskih radnika, koliko ih je došlo prošle godine, svega par tisuća je bilo iz zemalja trećeg svijeta, uglavnom su prevladavali radnici iz našeg susjedstva. Ove godine situacija će biti obrnuta, procjenjuje. Dok je prošle godine, prisjeća se, izdano otprilike 125.000 radnih dozvola, ove godine očekuje se duplo veća brojka.
„Hrvatska je obećana zemlja. I ne samo zbog plaća nego i zbog klime, načina života, uvjeta rada“, naglašava Vukelić.
Koliko im je u Hrvatskoj lijepo oslikava činjenica da, čak i kad im se ponudi druga zemlja u kojoj bi mogli imati veću plaću, kao što je Slovenija – ipak biraju Lijepu našu.
„Iako je plaća manja, govore mi da im se sviđaju Hrvati kao ljudi i naše prirodne ljepote“, kaže nam Vukelić koja surađuje uglavnom s malim i srednjim poduzetnicima. Često su to obiteljska poduzeća koja su joj posebno simpatična jer je i sama obiteljska žena s dvoje djece, danas već odrasle. A plan joj je posao koji gradi ostaviti svojoj djeci.
Osvrnula se i na činjenicu da se nerijetko strane radnike gleda s nepovjerenjem, kao da smanjuju tržišnu vrijednost Hrvatima. Za one s takvim stavom, dodaje, i ona je ‘negativka’ jer omogućuje njihov dolazak u Hrvatsku. No to je sve jedna velika zabluda onih koji ne shvaćaju trenutnu situaciju s kojom se poduzetnici trenutno susreću na području ljudskih resursa.
U svoje 53 godine ova je žena izmijenjala nekoliko profesija, a nije se libila sigurne pozicije u državnim firmama zamijeniti ‘rizičnim’ poduzetništvom. No, tko ne riskira ne profitira. Doza rizika, puno učenja, truda i marljivog rada, pomiješano s radoznalošću i prirodnom ekstrovertiranošću, ovako bismo mogli definirati nezaustavljivu Manuelu Vukelić.
Foto: Privatna arhiva
Poštovane/i,
duboko je pogrešno promicati, umjesto stvaranja uvjeta prvo za ostanak a potom privlačenje na povratak domaćih radnika (koji se iseljavaju, odnosno iselili su se zajedno sa svojom obitelji), ‘uvoz’ radnika, zato što je to u konačnici promicanje zamjene stanovništva – građana Lijepe naše građanima drugih država, početno iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Sjeverne Makedonije, sada iz Filipina, Indonezije, Nepala, Uzbekistana, Kazahstana, Ukrajine…
Naime, nesporna je činjenica da su upravo loši uvjeti rada i male plaće, nedovoljne za pokriće troškova života, jednim od glavnih razloga iseljavanja domaćih radnika i njihovih obitelji (uz neefikasan pravni sustav i korupciju, naravno).
A to je zasluga i doprinos gramzivih poslodavaca, onih koji vole da ih se naziva poduzetnicima, koje zanima jedino osobna, a nimalo društvena korist, koji sustavno ‘izmiču’ doprinositi financiranju javnih usluga i istovremeno redovito solidariziraju svoje gubitke na trošak proračuna, dakle poreznih obveznika.
Podatak Eurostata je da prosječna plaća u Lijepoj našoj je 40% prosječne plaće u Europskoj uniji, a troškovi života u Lijepoj našoj su 90% prosjeka troškova života u Europskoj uniji.
Naravno da zasluga je to i Vlade Lijepe naše, ne samo aktualne nego i prethodnih, koja upravo nisku cijenu rada (male plaće) promiče kao jednu od značajnih konkurentnih prednosti u privlačenju inozemnih ulaganja u Lijepu našu.
Dakle, male plaće, loši uvjeti rada zajednička je politika i poslodavaca i Vlade Lijepe naše zbog kratkoročnih interesa, koji nastoje održati zamjenom domaćih ‘uvezenim’ jeftinim radnicima – što je katastrofa.
A ti ‘uvezeni’ jeftini radnici jednako tako nakon odrađene jedne sezone, najduže jedne godine u Lijepoj našoj migriraju živjeti i raditi tamo gdje su već otišli domaći radnici – u ‘stare’ države Europske unije.
Zamjena građana Lijepe naše građanima drugih država strateški je i kratkoročno i srednjoročno i dugoročno pogubno za društvene interese, za Lijepu našu.
Slijedno tome naravno da pogrešno je promicati i agencije koje se bave ‘uvozom’ radne snage.
Takvih agencija u Lijepoj našoj registrirano je trenutno 424 (trend je rastući), što nesporno upućuje da je to vrlo korisna, čitaj profitabilna, poslovna djelatnost … za njihove vlasnice/vlasnike naravno.
Poštovane/i,
nastavno na prethodni komentar, slobodan sam predložiti vam objaviti priče o poduzetnicama uspješnim u zadržavanju i privlačenju kvalitetnih radnica i radnika građanki i građana Lijepe naše kako bi nam prenijele svoja dragocjena iskustva o načinima na koji to uspijevaju.