Nedavno je objavljeno istraživanje od strane European Values Study prema kojemu se visokih 87% Hrvata slaže s tvrdnjom da je djetetova dužnost skrbiti o bolesnom roditelju. S tvrdnjom se najviše slažu Gruzijci, njih 93%, a najmanje Nizozemci – tek 16% njih smatra da je briga o roditeljima dužnost djeteta. Zanimljivo je primijetiti kako se s tvrdnjom najviše slažu stanovnici istočne Europe, dok u zapadnoj i sjevernoj Europi ih se slaže manje od polovice.
Istok protiv zapada
Cilj istraživanja bio je usporediti stavove i norme vezano uz skrb o članovima obitelji. Rezultati su pokazali kako žene, osobe koje žive u zemljama koje puno ulažu u sustav zdravstvene skrbi i osobe u kojima su žene aktivne na tržištu rada manje smatraju kako djeca trebaju skrbiti o bolesnim roditeljima, prenosi Croatia Week.
Istovremeno, razvila se zanimljiva rasprava o našim pravima i obvezama kao djeci. U Hrvatskoj postoji zakonska obveza skrbi djeci o roditeljima, pod pretpostavkom da su roditelji skrbili o djetetu, a ne mogu raditi niti se uzdržavati od svoje imovine. Ista obveza postoji i u Francuskoj.
Kod nas je bilo i gorljivih rasprava oko toga koliko je takav zakon korektan prema djeci koja možda nisu imala odgovarajuću skrb od roditelja, a ne mogu dokazati da je nedostajala, ali i oko toga da se otvara prostor manipulaciji takvih roditelja. Postavlja se i pitanje postupanja kad dijete ima braću i sestre. Tako je prošle godine odjeknula vijest o ocu koji je tužio sina navodeći da ga ne uzdržava, iako ima još dvoje djece. Sud je presudio u očevu korist budući da otac i drugo dvoje djece nemaju adekvatna sredstva ni da bi sami sebe uzdržavali, prenosi Poslovni. U prijevodu, sve je palo na pleća jednog djeteta. Pozadinu same obiteljske priče, naravno, ne znamo, no iz slučaja su vidljive moguće otegotne okolnosti za dijete.
Pročitajte više: Delegiranje i plaćanje kućanskih poslova – Čemu sram?
Rano ili kasno iseljavanje?
Kad je u pitanju skrb o djeci, mnogi danas govore kako je potrebno normalizirati ‘zapadnjački’ sistem u kojemu djeca iseljavaju iz obiteljskog doma ubrzo nakon što postanu punoljetni. Redovito slušamo o tome kako je problematično to što u Hrvatskoj mnogi tridesetogodišnjaci žive s roditeljima. Pri tome izostaju odgovori na minimalno dva važna pitanja:
- Je li u pitanju obitelj koja ciljano živi višegeneracijski i takav im sustav odgovara?
- Je li u pitanju tek prijava na adresu roditelja, dok dijete zapravo živi bez prijave na drugoj adresi?
Rasprave se u pravilu temelje na lošoj financijskoj situaciji mladih osoba, a slijede i usporedbe sa zapadnim zemljama u kojima djeca rano napuštaju roditeljski dom što se redovito pripisuje povoljnoj financijskoj situaciji uz zanemarivanje kulturološkog aspekta. Istovremeno, nameće se obveza brige o roditeljima kad to bude potrebno.
No, tu postoji jedan problem – ako je roditelj dijete prepustio samom sebi zato što je zakonski punopravni član društva, smiješno je očekivati da će to isto dijete osjećati obvezu da brine o svojem odraslom roditelju temeljem njegove dobi, imovinskog stanje ili čak bolesti. Ako su obiteljske veze slabe, one se neće najednom ojačati nečijom potrebom za njezinim ponovnim uspostavljanjem. U prijevodu, osoba koja je bila primorana iseliti čim je završila srednju školu neće osjećati obvezu da brine o svojim roditeljima.
Pročitajte više: Popis stanovništva pokazuje poražavajuće nizak natalitet u zemlji
Briga o roditeljima kao stvar želje i etike
Kad mladi ljudi izjave kako ne žele imati djecu, obično ih dočekuje pitanje poput: “A tko će ti donijeti čašu vode jednog dana?” Istovremeno se nameće očekivanje da će dijete rano iseliti iz roditeljskog doma, zasnovati vlastitu obitelj i raditi, ali i brinuti o svojim starim roditeljima.
U teoriji to zvuči idilično, no stvarnost je puno surovija. Pustimo dob iseljavanja na stranu, postavlja se pitanje kako će zaposlena osoba uz brigu o sebi i djeci paralelno brinuti i o svojim roditeljima. Gdje je to vrijeme i u kojoj mjeri se ta briga očekuje?
Nije isto dva-tri puta na tjedan donijeti namirnice i lijekove teško pokretnom roditelju i svaki dan ga prati, presvlačiti, hraniti itd. I to je podatak koji nedostaje u cijeloj ovoj raspravi – vrsta i intenzitet brige o kojoj govorimo. Ako govorimo o visokom intenzitetu njege, višegeneracijske obitelji nameću se kao optimalno rješenje. No, to je opcija koju mnogi danas jednostavno ne žele, ali i opcija koja se danas gleda kao problematična i simbol financijskih problema.
Ako pak govorimo o osiguravanju smještaja u domu u kojemu će roditelju biti pružena sva potrebna njega, dijete je svakako rasterećeno, no postavlja se pitanje financijskih sposobnosti, ali i osjećaja da je roditelj ‘ostavljen da umre u domu.’
Naravno, ako su obiteljski odnosi u redu, nema sumnje da će dijete željeti pomoći svom roditelju. To neće biti stvar obveze već želje i etike, bez obzira na kvalitetu dostupne liječničke njege i visine mirovine koja istu osigurava.
Foto: European Values Study / Canva
