Kad se spomene ženski nevidljivi rad, većina prvo pomisli na kućanski rad koji žena obavlja nakon radnog vremena i za koji nije plaćena. Iako muškarci danas sve češće preuzimaju svoj dio kućanskih poslova, žene su i dalje primarne skrbnice za kućanstvo. No, ovaj rad zapravo nije rezerviran samo za kućanstvo. Ovakva se dinamika preslikava i na radno mjesto, a žene dovodi do sindroma sagorijevanja.
Nevidljivi rad – iz kuće u urede
Nevidljivi rad je zapravo dio svačijeg života i u pozadini je apsolutno svega što radimo. Istraživanja koja radimo kako bismo izvršili neki zadatak, dotjerivanje prije nego izađemo van, čišćenje kako bi naš dom izgledao što bolje – sve su to primjeri nevidljivog rada koje obavljamo svakodnevno bez obzira na spol.
Pojam je inače skovala sociologinja Arlene Daniels, a referirala se na rad koji prolazi nezamijećeno, koji je neplaćen i, u skladu s time, nereguliran. Najčešće pripada marginaliziranim zajednicama i ženama. Njezina kolegica Arlie Hochschild skovala je izraz ‘druga smjena’ kako bi opisala neplaćeni kućanski rad koji primarno obavljaju žene nakon što dođu s posla, piše Women of Influence. Protivno uvriježenom mišljenju, ti poslovi nisu rezervirani samo za dom. Oni ulaze u urede.
Žene su, naime, na sebe sklonije preuzeti neke (neformalne) poslove od muškaraca. Primjerice, češće će skuhati kavu, donijeti kolače, počistiti radno mjesto ili pomoći u organizaciji team buildinga. Neki manje, neki više, no svi ovi poslovi oduzimaju određeno vrijeme u uredu ili kod kuće, a rezultat je poboljšanje uredske kulture. Ako je netko od suradnika pod stresom, žene će češće pružiti emotivnu potporu toj osobi, pa čak i pomoći pri obavljaju nekog radnog zadatka, piše MasterClass.
Pročitajte više: Morate kuhati kave na poslu, a to vam nije u opisu radnog mjesta? HR menadžerica Vedra Regul Erent Ondrušek savjetuje kako to riješiti!
Nikako se maknuti od titule kućanice
Pomoći kolegama nije problematično, no daljnja očekivanja jesu. Upravo tu nastaje problem. Žene se često ‘zapletu u mrežu’ pružanja potpore u uredu, od njih se počne očekivati redovito kuhanje kave i preuzimanje tuđih poslova bez obzira na to koliko ona bila pretrpana.
Ona posljedično osjeća kako se njezin stručni rad ne cijeni, a nevidljivi rad tako postaje emocionalni rad. Budući da žene tradicionalno i snose najveći dio nevidljivog i emocionalnog rada, kad se on jednom-dvaput dogodi u uredu, puno je lakše na njega se naviknuti i nastaviti ga očekivati. Nevidljivi rad sad je njezina dužnost u domu i u uredu. Konačno, dolazi do sindroma sagorijevanja.
Kad žena to prepozna i odluči pružiti otpor, ona time iznevjerava tuđa očekivanja. Percepcija o njoj kao dragoj i brižnoj suradnici se mijenja. Emocionalni rad u takvom kontekstu jača. Ona je prisiljena objašnjavati zašto za nešto nema vremena, snage ili volje. Mora se opravdavati zato što više ne radi ono što nikad nije niti bila dužna, a što joj nikad nije bilo uzvraćeno, već je dodatno ‘potkopalo’ njezin rad.
Kućanica se uključila na tržište rada zato što više nije htjela biti kućanica. No, što god njezina titula govorila – opet je kućanica. To nije bio njezin cilj. A izlaz ne vidi.
Nije problem. Treba li ga stvoriti da bi se dogodio pomak?
Dva problema s kojima se žene u ovakvoj situaciji susreću su društvena ideja da su kućanski poslovi zapravo ženski poslovi, a zatim i očekivanja od drugih ljudi prema kojima je neka gesta izvršena.
Iako se društvo kreće prema ravnopravnosti, što je posebno dobro vidljivo kod mladih parova koji normalno dijele kućanske poslove, u poslovnom prostoru često se nalazi pravi miks generacija. Tako je sasvim moguće da npr. muškarac tradicionalnih uvjerenja doista očekuje da mlada pripravnica kuha kavu. Činjenica da je to jednom napravila iz svoje dobre volje, u očima takve tradicionalne osobe samo potvrđuje da ona ‘zna svoje mjesto.’
S druge strane, ako netko jednom-dvaput donese kolače na posao jer, eto, voli peći kolače, stvaraju se očekivanja unutar radnog kolektiva. Vaši fini muffini i dobra volja učinili su vas ‘onom s kolačima’ i to je to. Ljudi to rade nesvjesno, bez loše namjere. Jednostavno je to nešto neuobičajeno po čemu ste se istaknuli. I eto vam pečat.
Pomogli ste nekome da dovrši svoj posao i još ste to napravili dobro? Očekujte delegiranje tog posla na sebe. Jer ste ‘dobri u tome’ i ‘njoj to ide.’
Skuhati kavu za sve nije problem. Donijeti kolače nije problem. Pomoći nekome da dovrši svoj posao nije problem. Očekivanja da ćete to raditi i dalje i bez pogovora na štetu svojeg posla su problem. Pet po pet minuta nevidljivog rada se akumulira u jedan konkretni radni zadatak kojeg ste mogli dovršiti i ispolirati dok ste to isto radili tuđem.
Pročitajte više: Tajnica i direktorica
Dužnost kolektiva, a ne pojedinca
Rečenica koju mnogi pogrešno tumače je: „Ne mogu.“ Ako netko ne može, zna zašto ne može. Umor, loše raspoloženje, nikakav fokus, pretrpanost vlastitim poslom… Razloga je napretek. Ljudi će u pravilu pomoći ako mogu i ako ih se pristojno zamoli, a odbiti pomoći je mnogima i neugodno. No, to je zapravo jako važno jer predstavlja temelj postavljanja granica.
U konačnici je, kao i kod većine drugih uredskih problema, najvažnije raditi na njegovanju pozitivne kulture u kojoj se svi smiju izraziti. Iako je održavanje pozitivne radne atmosfere važno, to nije zadatak jednog spola niti jedne osobe – već kolektiva. Ako se samo jedna osoba trudi, ta osoba će kad-tad pasti pod pritiskom tog truda. Uostalom, upravo je nevidljivi rad bio okosnica za quiet quitting.
Posao žena u uredu je ono što im određuje ugovor, a ne zamišljena očekivanja. Što se prije kolektivno oslobodimo tih očekivanja, na kojoj se god strani nalazili, to ćemo prije raditi u ugodnoj atmosferi. Onoj u kojoj se lijepe geste ne očekuju, a ipak se događaju. Jer nema pritiska i nema straha od sagorijevanja.
Foto: Canva
