Dr. Fallon Goodman je profesorica psihologije na Sveučilištu George Washington, a u svojem TED govoru osvrnula se na strah od odbijanja i druženja s nepoznatim ljudima. Naime, kad prima nove klijente, voli ih pitati koja je njihova životna svrha, što ih motivira i što žele postići. Teško je to pitanje za mnoge, no snađu se s odgovorom kad malo razmisle. Jedna je srednjoškolka navela kako želi da je nitko više ne primjećuje.
Čega se zapravo bojimo?
„U svojoj srži, socijalna anksioznost je strah od odbacivanja. Kad se osjećamo društveno tjeskobnima, postanemo pretjerano fokusirani na to kakvi se činimo drugima. Skeniramo prostoriju tražeći znakove prijetnje ili neodobravanja,“ pojašnjava Goodman. „Iako je socijalna anksioznost iscrpljujuća, ona postoji s razlogom.“
Strah od odbijanja pomaže nam da se prilagodimo grupi i izbjegnemo neugodne situacije, a time i samo odbijanje i isključivanje iz grupe. Ljudi su društvena bića koja funkcioniraju u grupama i oslanjaju se jedni na druge, odgovaralo im to ili ne.
„Odbijanje je bolno. Sjetite se svojih iskustva s odbijanjem. Ma koliko bila neugodna, svi ih imamo. Možda vas je netko ghostao nakon prvog spoja. Kao mene. Možda su vas odbili nakon razgovora za posao. Možda ste bili isključeni iz grupe prijatelja.“
No, iako nas štiti, socijalna anksioznost postaje problematična kad taj strah od odbijanja postane toliko intenzivan da ometa svakodnevicu i mijenja našu percepciju o nama samima. Tad mislimo da smo odbijeni zato što nešto s nama inherentno nije u redu. I tada taj strah može prerasti u anksiozni poremećaj.
Pročitajte više: Životna ironija; socijalna anksioznost je svakodnevica naših novinarki
Strah od odbijanja kao centar života
Osobe s anksioznim poremećajem svoj život kroje oko izbjegavanja odbijanja. Njihov je cilj postići da nitko ne zna da postoje jer onda ih ne mogu niti odbiti. To je jedna od najčešćih mentalnih bolesti u svijetu.
„Iako je ovaj poremećaj jako raširen, često ga se krivo shvaća i krivo dijagnosticira,“ govori Goodman. „To je zato što postoji puno mitova o socijalnoj anksioznosti.“
Prvi veliki mit je da takvi ljudi vole biti sami i da ih to usrećuje. No, to nije točno. Oni i dalje žele bliske odnose s drugim ljudima, i to jednako kao osobe kojima socijalna anksioznost ne predstavlja problem. Ti se ljudi i druže s drugima i uživaju u tome jer strah od odbijanja nije prisutan pri svakoj interakciji. Nekima su problem romantični partneri ili stranci, a ne prijatelji.
Drugi mit je da se takve osobe boje javnog nastupa. Za neke je to svakako točno, no nekima je lakše nastupati pred velikom grupom ljudi, nego razgovarati s jednom ili dvije osobe. Kod svake se osobe poremećaj manifestira drugačije.
Posljednji mit je da socijalna anksioznost nije opasna, već da je to nešto što se ‘preraste.’ To je vjerojatno i najopasniji mit. „Ona ne nestane kad završite osnovnu ili srednju školu. Bez pomoći, mnogi se s njome muče godinama, desetljećima.
Ljudi trebaju ljude
Najveći problem socijalne anksioznosti je što ljudima uzima ono najljudskije – druge ljude.
„Upravo su drugi ljudi ti koji nam pomažu prebroditi teškoće,“ govori Goodman. „Pomažu nam i slaviti dobre stvari kao rođenje, vjenčanje ili diplomu. Pomažu nam nositi se s gubitkom, poput smrti voljene osobe. Naš strah od odbijanja ometa nas u ostvarivanju osjećaja pripadanja.“
Danas je sve lakše komunicirati s drugim ljudima, te je socijalnu anksioznost teže držati pod kontrolom. Istovremeno smo sve manje bliski. Društvena struktura jako se brzo promijenila, te su stvoreni novi standardi komunikacije.
Društvene mreže su postale produžeci nas samih, a strah od odbijanja proširio se na veću publiku. ‘Kiksevi’ koje radimo sad su još vidljiviji. Pogrešna objava na društvenim mrežama može nas koštati i radnog mjesta.
„No, svijet će biti više, a ne manje povezan, a utjecaj tehnologije i društvenih medija će rasti, ne smanjivati se. Zato se već sada trebamo pozabaviti socijalnom anksioznošću.“
Pročitajte više: Može li sram biti korisna emocija u poslu?
Razbijte mitove čestim razgovorima
Za početak, socijalnu anksioznost je potrebno rano identificirati. Većina ljudi koja razvija anksiozni poremećaj ima problema sa socijalnom anksioznošću prije nego navrši 14 godina. Ako se ne tretira na vrijeme, socijalna anksioznost može dovesti i do drugih mentalnih oboljenja, poput depresije ili poremećaja ovisnosti.
Goodman ističe kako je osobu dovoljno pitati je li strah od odbijanja jedan od njezinih najvećih strahova i ometa li je strah od odbijanja u svakodnevnim aktivnostima.
„Ova pitanja vas koštaju 30 sekundi i nula dolara.“
Nije potrebno razvijati nove metode dijagnostike, već pravilno implementirati postojeće, i to ih implementirati još u osnovnoj školi. Ako je osoba socijalno anksiozna, potrebno je reagirati i osigurati stručnu pomoć.
Važno je i otvoreno pričati o tome kako to više ne bi bio bauk, kako bi više ljudi naučilo raspoznati da ima problem i potražiti pomoć.
„Redoviti, iskreni i direktni razgovori o mentalnim bolestima pomažu smanjenju stigme i pobijanju štetnih mitova, te će ljudi konačno dobiti pomoć koja im je potrebna.“
Foto: YouTube screenshot
