Jedna je mislila da je joga pasivna pa se držala plesa i aerobika, a druga se nije htjela penjati na Sljeme pa je joga bila lakše rješenje za obaviti tjelesni na fakultetu. Niti jedna niti druga nisu mislile da će naposljetku jogu toliko zavoljeti da će otvoriti vlastiti joga studio. Tako otprilike teče priča dvije jezičarke – Branke Šegvić i Marije Perica – koje je spojilo prevoditeljstvo, a zbližilo ‘brijanje’ na jogu. Njih dvije početkom siječnja u centru Splita otvaraju Yoga Corner, mjesto gdje ljudi mogu doći da se opuste, razgibaju, osjete snažno i rasterete.
Dvije jezičarke otvaraju joga studio: kako je došlo do ove ideje?
Marija: Pa Branka je definitivno taj poduzetni kotačić našega tima. Uvijek frca idejama i sjećam se točno trenutka kad me nazvala i rekla: “Znaš što, malo sam razmišljala… A da otvorimo studio za jogu?” Kako sam ja u usporedbi s njom nešto pasivniji tip osobe, nisam je odmah ozbiljno shvatila (smijeh). Ali evo, kao što vidite, nekoliko mjeseci poslije, imamo Yoga Corner.
Branka: Pa valjda jest bila moja ideja iako ja to ne doživljavam kao neku veliku iznenadnu ideju. To je prvo bila mala sramežljiva misao u kutku moga mozga, onda sam je vrtjela neko vrijeme – kako, koliko, gdje – i tek kad sam je dobro izvrtjela, došla sam Mariji sa “Znaš što, malo sam razmišljala…”. Marija je, naravno, bila oduševljena (smijeh).
Otkud ljubav baš prema jogi?
Marija: Ja sam se jogom susrela tako što sam pokušavala izbjeći tjelesni (smijeh). Naime, kad sam došla studirati na Filozofski fakultet u Zagrebu, za predmet iz Tjelesne i zdravstvene kulture moglo se birati između penjanja na Sljeme i joge. Kako mi je ideja ranojutarnjeg odlaska na Sljeme vikendom nakon večernjeg izlaska izgledala grozomorno, linijom manjeg otpora odabrala sam jogu (smijeh). I tako se, sasvim slučajno, dogodila ljubav. Odmah mi se svidio jogijski način sjedinjavanja pokreta i daha. Jednostavno sam se našla u tome.
Branka: Isto silom prilika. Prije svega moram naglasiti da se nikada nisam doživljavala kao ‘jogijski’ tip. Dugo sam se bavila plesom i aerobikom… dakle, uvijek nešto dinamično. Jogu sam zamišljala kao nešto pasivno što baš i ne odgovara mojoj prirodi. Onda su valjda godine skakanja nakon kojih su uslijedile godine sjedenja za računalom i prevođenja došle na naplatu tako da sam se jogom počela baviti zbog boli u kralježnici i otkrila da je joga sve samo ne pasivna.
Pročitajte više: Branka Šegvić, vlasnica jezičnog centra: “Ne postoje čudotvorne metode, samo kontinuirani rad”
Koliko dugo podučavate jogu?
Marija: Skupilo se sad tu već godina, otprilike negdje od 2015.
Branka: Definitivno puno kraće nego Marija. Puno veći ‘staž’ imam s aerobikom i pilatesom, ali sada jogu ne bih mijenjala ni za jedan od tih drugih oblika tjelovježbe.
Naravno da do ove suradnje nije došlo ‘iz neba pa u rebra’, koliko dugo se poznajete i jeste li već imale zajedničkih projekata?
Marija: Nas smo se dvije prvotno upoznale u jednom sasvim drugom kontekstu – prevoditeljskom, i onda se u jednom razgovoru slučajno ispostavilo da obje “brijemo” na jogu (smijeh).
Branka: Ovo nam je svakako najveći zajednički projekt zajedno, ali dobro se nadopunjujemo i funkcioniramo pa se nadam da nije i zadnji. U prilog tome da smo dobar tandem govori i to da Marija, dok ja ovo govorim, vjerojatno misli “Ma koji sljedeći projekt, jesi ti luda!” (smijeh).
Jezik se uči kroz komunikaciju i što više ‘brbljamo’, brže ga usvojimo. A joga je potpuno mirna, staložena… Imaju li joga i jezik što zajedničko?
Marija: Zanimljivo pitanje. Nisam o tome prije razmišljala, ali moglo bi se reći da su i jedno i drugo oblici izražavanja, samo se u jogi izražavamo kroz pokret. Na neki način neverbalno komuniciramo sami sa sobom.
Branka: Ja bih rekla da oboje imaju i dinamičnu i statičnu stranu. Učenje jezika podrazumijeva i vještine slušanja i čitanja što su pasivnije vještine, ali i vještinu govorenja odnosno pisanja. Isto tako, joga podrazumijeva tehnike disanja i meditaciju, ali i dinamične asane i flow.
Pročitajte više: Prevoditeljice Branka Šegvić i Maja Lazarević Branišelj: Suradnjom i stručnošću do izvrsnih prijevoda
Kako će funkcionirati studio?
Marija: Naglasak će biti na manjim grupama, u njima se ipak uvijek može kvalitetnije raditi.
Branka: Kao sat (smijeh). S obzirom da ovo obje radimo prvenstveno iz ljubavi, svakako je naglasak na kvaliteti, malim grupama i individualnom pristupu.
Tko je ‘publika’ koju želite okupiti?
Marija: Nismo na taj način razmišljale o “ciljnoj publici”. Voljele bismo da Yoga Corner bude baš kao što mu naziv kaže – kutak u centru grada gdje ljudi mogu doći da se opuste, razgibaju, osjete snažno, rasterete… Mjesto gdje im je ugodno i mogu pronaći za sebe ono što im je potrebno.
Branka: Upravo to što je Maria rekla. Yoga Corner zamišljen je kao mjesto gdje svatko može dobiti ono što mu treba.
Možemo reći da su nepovoljna vremena za poduzetnike, a vi ste se odlučile baš sada pokrenuti novi projekt. Tko ne riskira ne profitira? Kad je u planu otvorenje studija?
Marija: Ma povoljni trenuci su kao Godot, ne možeš ih dočekati (smijeh), tako da je otvorenje u prvom tjednu siječnja. Nova godina, novi studio, novi početak.
Branka: Svaki je trenutak dobar za dobru ideju, baš kao što je svaki loš za lošu ideju. Kada bi čekali savršene uvjete, nikada ništa ne bismo pokrenuli. Tako da… hrabro u 2023.
Pročitajte više: Zašto se trebate baviti jogom?
Obje imate uspješne i bogate karijere, ostvarene ste i privatno i poslovno, a sad kao šlag na tortu još jedan projekt – kako usklađivati poslovno i privatno?
Marija: Teško (smijeh), ali rekla bih da ne treba nužno razmišljati i funkcionirati u okviru poslovnog i privatnog kao odvojenih kategorija. Granice su fluidne – u praktičnom svakodnevnom životu ionako se neminovno te sfere pretaču jedna u drugu. Poslovno utječe na privatno i obrnuto, i treba iz toga izvući najbolje. Evo, i u našem primjeru, joga koja nam je bila nešto privatno, sad zaživljava i u okviru poslovne domene.
Branka: Slažem se. Zadnjih mjesec dana priprema mi dan počinje i završava s Marijinim glasom tako da imam osjećaj da smo skroz u privatnoj, gotovo intimnoj, zoni (smijeh). Ali da, to je vječno žongliranje i to je ok.
Koliko sati dnevno radite? Ima li istine u onoj “nađi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan u životu”?
Marija: Ta mi je ideja uvijek djelovala pomalo naivno. Mislim da svaki posao nužno ima svoje zamorne dijelove, a usto svi nekad imamo teže dane/razdoblja kad nam je i najbolji posao na svijetu jednostavno – naporan. Ne treba ništa idealizirati, ali vjerojatno je lakše izgurati te teže faze ako voliš to što radiš.
Branka: Pa spavam oko sedam sati, dakle radim… (smijeh). Ali svi u privatnom poslu znaju da radiš i kad teoretski ne radiš. Ostalo je Marija izvrsno pojasnila.
Foto: Branka Šegvć, LinkedIn / Marija Perica, LinkedIn / Canva
