Evo tri savjeta iz vodiča za prave muškarce: dečki ne plaču, pokaži joj tko nosi hlače i nemoj biti papučar. Ovo zvuči grozno, zar ne? Primjeri su to toksične muškosti, ‘ideala’ muškarca u kojem je ‘muško muško’ kad ima sljedeće osobnosti: grub je i nasilan, ne pokazuje (i nema) emocije, seksualno je agresivan, grub u krevetu i ‘uzima ono što je njegovo’. Ovako je to definirao Urban dictionary. Toksična muškost sugerira muškarcima koji se ponašaju previše emocionalno ili možda nisu ‘dovoljno nasilni’ ili ne rade sve stvari koje rade ‘pravi muškarci’, da zapravo niti nisu pravi muškarci.
Mit: svaka muškost je toksična muškost
Mnogi ljudi brkaju muškost i toksičnu muškost. Dakle, važno je znati da muškarac može biti muško i muževan i bez toksične muškosti. Što muškost čini toksičnom? Evo nekoliko toksično-muških uvjerenja koja se usađuju muškarcima i ženama:
– muškarci nikada ne mogu istinski razumjeti žene
– muškarci i žene nikada ne mogu biti samo prijatelji
– muškarci trebaju biti jaki
– pokazivanje emocija je znak slabosti, osim ako je u pitanju ljutnja, to se smatra u redu
– muškarci nikada ne mogu biti žrtve zlostavljanja i pričati o tome je sramotna
– pravi muškarci uvijek žele seks i spremni su na njega u bilo koje vrijeme.
– pravi muškarci rješavaju svoje probleme nasiljem.
– muškarci su dominantni u vezi
– zanimanje za niz stvari koje se smatraju ženskima je ‘uškopljivanje’ muškarca
U prijevodu – nasilje, dominacija, seksizam i heteroseksualnost NISU odrednice koje muškarca čine muškarcem. Svaki muškarac ne mora (i ne treba) bojati se emocija. Muškarac smije plakati, smije biti homoseksualac, smije biti submisivan i smije se zanimati za ‘ženske’ stvari. Bilo kakva podjela na ‘muške’ i ‘ženske’ stvari zapravo je toksična i štetna. U svakoj podjeli netko pati i ima osjećaj da je krivo svrstan. Dakle, ‘smjernice’ koje su gore navedene ne čine muškarca muškarcem i više su štetne nego korisne.
Pročitajte više: „Vel’ki dečki ne plaču“ – zašto Nadal i Federer smiju pustiti suzu, ali ne i CEO-i?
Društvena podjela ‘muškog’ i ‘ženskog’
Muškost je, kao i ženstvenost, socijalni konstrukt. Dakle, oblikuje ga društvo, društvene norme i očekivanja. No ono što društvo očekuje ne mora nužno biti ispravno. Muškost je i ono što je biološki i povijesno karakteriziralo muškarce. Činjenica je da su muškarci odlazili u lov, prehranjivali obitelj jer su biološki snažniji spol. No nigdje se ne definira ‘pravi’ muškarac niti postoje uvjeti koje mora zadovoljiti da bi to postao. Odlaženjem u te krajnosti i ulaženjem u sferu toksične muškosti narušava se i borba za ravnopravnost spolova.
Kako? Pa, jednostavno. ‘Pravi muškarac’ je dominantan nad ženom. On se ne mora baviti kućanskim poslovima jer je to ‘zadatak za žene’. Kuhanje, spremanje, pa i briga oko djece – sve je to zadatak za žene, a (toksični) muškarac nema veze s tim.
Iako se o podjeli na ‘muška’ i ‘ženska’ zanimanja i uloge priča najčešće u sferi borbe za ravnopravnost spolova, u kojoj se kritizira patrijarhat i patrijarhalna uloga muškaraca i žena, itekako nam je to važno i u ovom kontekstu. Na primjer, od djevojaka i žena općenito se očekuje da se odijevaju na tipično ženstven način te da budu pristojne, susretljive i brižne. Od muškaraca se očekuje da budu jaki, agresivni i odvažni. Muškarac, tako, ne bi trebao biti frizer, maniker, maneken. Može biti kuhar, ali u kući kuha žena. Žena ne može biti dobra automehaničarka ili vodoinstaleterka. Muškarac mora biti dlakav, a ako se brije onda je homoseksualac, dok je dlakava žena obavezno feministica. Naravno – i homoseksualnost i feminizam se time uokviruje kao nešto loše. A u stvarnosti – znamo da su to stereotipi. A stereotipi su loši, znamo i to.
Škodi i ženama i muškarcima
I kome ta toksična muškost najviše škodi? Pa, muškarcima, zapravo. Ova verzija muškosti se smatra toksičnom iz dva razloga, piše The Conversation. Prvo, loše je za žene. Oblikuje seksističko i patrijarhalno ponašanje, uključujući zlostavljanje ili nasilno postupanje sa ženama. Toksična muškost stoga pridonosi rodnim nejednakostima koje stavljaju žene u nepovoljan položaj, a privilegiraju muškarce.
Drugo, toksična muškost loša je za same muškarce i dječake. Uske stereotipne norme ograničavaju fizičko i emocionalno zdravlje muškaraca i njihove odnose sa ženama, drugim muškarcima i djecom.
Patrijarhat i toksična muškost doslovno ubijaju muškarce. Kako? Jer ih uče da ne smiju pokazivati slabosti, da uvijek moraju biti snažni, snalažljivi… Muškarce društvo, patrijarhat, uči da moraju riskirati, da su oni ti koji poduzimaju akcije. I pod tim pritiskom da budu pravi muškarci često se podcjenjuju. Primjerice, 80 posto žrtava utapanja su muškarci jer je manje vjerojatno da će nositi prsluke za spašavanje, vjerojatnije je da će precijeniti svoje plivačke sposobnosti i vjerojatnije je da će riskirati, piše The Washington Post.
Također, žene će prije priznati da im je narušeno mentalno zdravlje u odnosu na muškarce i žene će prije potražiti pomoć dok će muškarci patiti jer je uvriježeno da je traženje pomoći znak slabosti. A muškarci ‘ne smiju’ biti slabi. Baš tako dolazimo do još jedne uznemirujuće činjenice: muškarci su skloniji samoubojstvima. Patrijarhat ubija muškarce. Malo kontradiktorno i ironično. Tužno i istinito.
Pročitajte više: Je li toksična muškost dosegnula svoj vrhunac ili je Will Smith ipak heroj?
Will Smith: zaštitnik ili nasilnik?
Dakle, postoje dvije strane medalje i ne možemo gledati crno-bijelo na toksičnu muškost. Koliko god ona bila štetna ženama, štetna je i muškarcima. Muškarci su žrtve. I to ih je strah priznati. A ne bi trebalo biti. U borbi protiv toksične muškosti, pokušavamo spasiti muškarce od samih sebe, na neki način.
Sjećate se kako je na posljednjim Oscarima Will Smith šakom udario Chrisa Rocka jer se šalio na račun obrijane glave Jade Smith, koja boluje od alopecije? Nakon toga Smith je, primajući Oscara za najboljeg glumca za ulogu u filmu Kralj Richard, rekao da se morao pobrinuti za svoju obitelj, a da bi to i njegov lik učinio. Odobravali Smithov čin ili ne, jedno je sigurno – do tog udarca došlo je zbog toksične muškosti.
Smith je smatrao da se on, kao ‘pravi muškarac’ mora izboriti za ‘ranjivu’ ženu. A naravno – nasilje je rješenje. To nas uči toksična muškost. A to su krive norme i standardi ponašanja. I ne, nije Smith manje kriv samo zato što je i on na neki način žrtva. Ništa ne umanjuje njegov čin i nasilje. Samo raspisujemo kako stvari stoje.
Toksična muškost s filmskog platna do stvarnog života
O toksičnoj muškosti progovorio je i Benedict Cumberbatch, britanski glumac poznat po ulozi Marvelova Doctora Strangea, koji je u filmu Šape pasje (The Power of the Dog) utjelovio ulogu Phila Burbanka, pravog toksičnog muškarca. Pali cigaretu za cigaretom, dominantan je, svi se prema njemu odnose sa strahopoštovanjem, grub je, pasivno-agresivan. No, zapravo je nježan, romantičan, ranjiv i homoseksualac.
Ništa od ovoga ne saznajemo direktno, niti ga vidimo nježnog. Do samog kraja u svojoj je gruboj, ‘muškoj’ ulozi. Jer, njegova prava osobnost je ‘slabost’ koju je od malena naučio skrivati. Izložen stereotipima pravog muškarca, on se odmalena naučio uokviriti u tu ulogu jer drugačije bi bio osuđivan, ne bi bio prihvaćen, ne bi bio relevantan. Toksična muškost potpuno ga je preuzela i postao je dio nje.
„Moramo u korijenu srezati toksičnu muškost. No, kad razgovaramo o tome, dobivate tu vrstu buntovničkog aspekta, poricanje, vrstu djetinjaste obrambene pozicije ‘nisu svi muškarci loši’. Nisu. Ali šuti i slušaj“, rekao je Cumberbatch u intervjuu za Sky News opisujući baš samu srž toksične muškosti. Ne, nitko ne kaže da su svi muškarci loši, no nema poricanja da toksična muškost postoji i da je štetna i treba ju iskorijeniti.
Phil Burbank nije potpuno fiktivni lik, postoji mnogo Phila Burbanka u svijetu. Muškaraca koje je društvo oblikovalo prema krivim normama, uništilo i iskvarilo. I učinilo to, da stvar bude najgora, potpuno neprimjetno. Kao što valovi mrse kamenčiće po morskom dnu, bruse ih i oblikuju, tako i društvo oblikuje ljude. Polako, neprimjetno, naizgled prirodno.
Foto: Canva / Pixabay
