Vrtlog ideja neprestano je u glavi Ivane Ezel, poduzetnice ličkih korijena sa zagrebačkom adresom. U glavi roj misli, ideja, razmišljanja i inovacija, a rijetko koja bila je dovoljno jaka da bi joj se ozbiljno posvetila pa je njezin obrt stajao u mjestu, mirovao u zimskom snu kao pravi lički medo i čekao priliku za buđenje. I prilika je došla kad je Ezel otkrila sve čari koje ima vuna. Jedan dokumentarac o bacanju ovčje vune i šteti koju to ima na okoliš odredio je ‘novu eru’ u životu ove poduzetne žene, ali i njezine obitelji.
Neće ovo biti priča o Ivani Ezel, već o njezinoj majki. Kreativki koja je, već umirovljena, pronašla novu strast, novi hobi i svoje je ruke – koje nikada ne mogu mirovati – uposlila u maštoviti posao izrade unikatnih tepiha, vođena vizijom i idejama svoje kćeri. Obrt ‘Vrtlog ideja’ postao je brend Likamee, a vuna je pretvorena u umjetnost.
U rukama ove žene naizgled obična gruba vuna poprima neočekivani, neobični i istinski jedinstveni oblik. Za recikliranu vunu, spašenu iz smeća, Nada Jandrić kaže da je njezino blago. Glavni fokus brenda je oduševiti nevjerojatnim karakteristikama vune, njezinom bezvremenskom kvalitetom i ljepotom i natjerati vas da se zaljubite u nju barem onoliko koliko i oni.
‘Zašto tepisi? Pa – plesti ne znamo’
No, otkud baš tepisi? Pitanje je to koje prođe kroz glavu svima koji saznaju za Likamee. Kako to da ne proizvode džempere, pulovere ili pak kape i šalove od vune, nego baš – tepihe? Odgovor je, kažu, vrlo jednostavan – jer to ne znaju.
“Mi ne znamo plest, ni tkat, niti znamo šivat. A to nam se baš nije niti dalo pa smo gledali što možemo napraviti, a da ima što manje alata”, objašnjava Ezel.
Baš su tako saznale za tehniku filcanja vune. Filcaju se torbe, ukrasi, prsluci i uglavnom manji predmeti. Tako su započele Ezel i njezina majka Nada. Gledale su videe objavljene na YouTubeu i učile. Prvo je nastala filcana panda, pa onda cvijet, a onda su povećale ambicije i nastao je tepih – ‘ukras’ za dom koji, slažu se, daje domu posebnu toplinu. Najveći tepih koji je Nada do sada napravila svojim rukama ima više od dva metra promjera, a njegovu izradu pretvorili su u pravu zabavu.
“Bio je to cirkus. Ležale smo po njemu, skakale… Bilo nam je zabavno”, kaže Ezel koja majci rado pomogne kad god je u prilici, ali nesebično ističe: “Ma 95 posto posla i učenja je na mami. Ona je najzaslužnija za sav kreativni rad“.
Spojile su kreativu, brigu za okoliš i recikliranje vune u posao, no nisu čitavu egzistenciju oslonile na ovaj obiteljski biznis. Pritisak bi bio prevelik, a ovako imaju slobodu raditi što hoće i koliko hoće. Ovo im je svojevrstan hobi, prije negoli posao u punom smislu riječi.
Pročitajte više: Nesavršeno savršen – tepih idealan za jedinstveno uređenje interijera
Posao koji traje. I traje… i traje…
Kreativna Nada tepihe radi po narudžbi, ali i stvara i ‘zalihe’ za na lager. Ipak treba uzeti u obzir da je posao nepredvidiv, dugotrajan i mukotrpan. Budući da sve rade ručno, sami, bez pomoći strojeva – taj proces traje jako dugo. Iza svakog tepiha stoje ne samo dani već i tjedni posla.
“Fizički je naporno, radim po četiri sata dnevno, a za mali tepih metar sa metar potrebno je desetak dana do dva tjedna”, objašnjava Nada Jandrić koja je, šaljivo dodaje, ‘fizikalac’ dok je posao njezine kćeri da vodi marketing, društvene mreže, web stranicu, komunikaciju s klijentima…
U sam proces izrade tepiha treba uzeti u obzir da se prvo vuna mora nekoliko puta namakati i prati pa samo taj proces traje po četiri ili pet dana. Nakon toga slijedi sušenje u sušari ili na štriku pa grubo grebenanje.
“Nema mašine, nema motora nego debeli čavli i trgaj”, objašnjava Nada, a njezina kći kroz smijeh dodaje: “to vam je kao da ste se vratili u srednji vijek“.
Od grube vune do toplog, mekog tepiha
“Vuna vam izgleda kao da kosu ne češljate par dana pa se dreadlocksi naprave i sad to treba raščetkati. Nakon grubog četkanja onda to trebamo rukama razdvojiti da ispadne što više smeća. I tek onda fini grebenar i tek tad dobijete uopće materijal s kojim radite”, opisuje vrijedna obitelj čitav postupak.
Budući da je toliko posla samo oko pretvaranja vune iz sirovine u materijal, to se nikada ne radi za jedan po jedan tepih već se unaprijed priredi vuna za nekoliko tepiha. Ostalo je igra. Cirkus. Zabava. I učenje. Gotovo nijedan tepih nije nastao ‘planski’, a i svaki je unikatan, drugačiji i ima svoju osobnost.
“Zapravo ništa ovo nije bio plan nego se jednostavno – dogodilo”, zaključuje Ezel.
I dogodila se ljubav, od zimskog sna do pravog bujnog proljeća u mašti majke i kćeri koje je inspirirala pusta Lika i meket autohtone ovce pramenke, jedne od rijetkih živućih autohtonih vrsta ovaca. Za izradu svojih tepiha koriste upravo vunu pramenke – materijal koji svi izbjegavaju jer je grub – kao lički krš i bura što se kovitla s Velebita – no zahvaljujući brendu Likamee pronašla je novi život i svrhu.
Foto: Likamee
