Mnogi će danas djecu opisati kao razmaženu i nesposobnu. Takve kritike često prate usporedbe s vlastitim djetinjstvom – ‘u moje vrijeme je bilo drugačije.’ Donekle su u pravu. Konkretno, u njihovo vrijeme doista je bilo drugačije. Stil roditeljstva razlikuje se od generacije do generacije, no za posljedice nisu kriva djeca niti su ona ‘razmažena derišta.’ Paranoidni i helikopter roditelji odgajaju djecu koja su nesigurna i koja ne znaju pravilno skrbiti o sebi, a sve kako bi im pružili najbolje.
Djeca pod nadzorom paranoidnih roditelja
Vjerojatno nikome nije promaklo kako u parkovima viđamo sve manje djece. Ono što pamtimo iz svojeg djetinjstva, nestalo je. Mnogi to pripisuju video igrama, TV-u i računalima. No, svega je toga bilo i kad sam ja bila dijete. Svejedno smo bili vani. Pred konzole smo sjeli kad smo se umorili. Lako je okriviti igre.
Primjećujem jedan drugi trend. Kako živim nedaleko škole, vidim kako majke i očevi ne puštaju djecu da idu sama do škole, kao što je moja generacija išla. Prate ih cijelim putem, do ulaza. Slobodno vrijeme ispunjavaju im različitim aktivnostima, te djeca van škole žongliraju s dvije-tri aktivnosti. Pojavom pametnih telefona, krenulo je i praćenje lokacije djece, a javno eksponirani roditelji ponosno priznaju kako prate svoju djecu i tako paze da su sigurni van kuće.
Dvosjekli je to mač. S jedne strane, da, djeca će biti sigurnija. Ako dijete treba doći doma do 23,00, a kasni pola sata, odlično je znati gdje je i pravovremeno reagirati. S druge strane, gdje su privatnost i samostalnost? Tko se može osjećati ugodno dok zna da mu netko prati svaki korak, čak i u najboljoj namjeri?
„Roditelji žele zaštititi dijete od svega negativnog, uključujući i neugodnih emocija, ne znajući da to nije dobro za dijete. Pravo na individualnost roditeljskog stila svakako je pravo apsolutno svakog roditelja, dok god je u skladu s ostvarivanjem dobrobiti za dijete,“ govori Daria Antonović, stručnjakinja u području odgoja i obrazovanja.
Pročitajte više: Podizanje riječi, ne glasa: Branka Novosel o mindful roditeljstvu i mentalnim problemima kod djece
Majčinstvo pod povećalom
Krajem dvadesetog stoljeća javili su se različiti termini koji označavaju društveno poželjne ili nepoželjne varijante ponašanja majke, kao što su intenzivno majčinstvo, helikopter roditeljstvo i slično. Kako žene danas imaju opciju kontrolirati hoće li roditi ili ne, dijete više nije ‘nešto što se dogodilo,’ već produkt odluke. Produkt na koji treba paziti i omogućiti mu sve, piše Vox Feminae.
„U najboljoj namjeri roditelji sve rade za dijete i žele mu olakšati maksimalno, no valja se upitati je li to zaista ono što djetetu treba, te kojim osobinama i kompetencijama u razvoju ovakav stil doprinosi,“ komentira Antonović.
Iako očevi nesumnjivo preuzimaju sve više obveza vezanih uz kućanstvo i odgoj, na majkama je i dalje veći teret. Kako majke danas rade i odgajaju, a obično su jedine koje mogu dobiti porodiljni i bolovanje zbog djece, pritisak je još veći. Ženski časopisi koje su današnje majke listale u mladosti naveliko su promovirali ideju fit, sređene, poslovne žene i sjajne majke. Znate točno na što mislim. Novi je to ideal žene. Suvremena, moderna žena koja može sve. Ona koja ne može, nije se dovoljno potrudila. Kao i ona, savršeno treba biti i njezino dijete. Ono je slika majke.
Ovakvi stilovi roditeljstva ne samo što su štetni za dijete, već i za majke koje društvo i dalje smatra primarnim roditeljem.
Pročitajte više: Zvuk fena koji će uspavati svaku bebu – Što je bijeli šum?
Helikopter roditelji koče djetetovo samopouzdanje
„Dijete takozvanih suvremenih roditeljskih stilova teško ili nikako usvaja kompetenciju preuzimanja odgovornosti za svoja postignuća te izazove s kojima se susreće,“ dodaje Antonović. „Naime, djeca teško razvijaju samopouzdanje kad nisu realno upoznata s osjećajem vlastita postignuća.“
Helikopter roditelji djeci najviše štete tako što, u želji da njihovom djetetu bude lakše i da bude uspješno, većinu stvari rade umjesto djeteta. Istovremeno, oni postavljaju visoka očekivanja i zahtjeve pred dijete. Dijete tim očekivanjima nije doraslo, pa ih roditelji potom sami rješavaju. I tako u krug.
Problematičan je i način na koji helikopter roditelji rješavaju te probleme.
„Dolaze u konflikte i pregovore s trenerima, odgojiteljima, nastavnicima… Svim autoritetima s kojima se dijete susreće tijekom odrastanja. Na neki način krče trnje pred djetetom kako bi lakše ispunilo visoko postavljena očekivanja.“
Kao rezultat svega, djeca su često anksiozna i loše se nose s neuspjehom. Njihovo je samopouzdanje u pravilu nisko, te nemaju osjećaj vrijednosti i doprinosa društvenoj zajednici, ma koliko mnogo doprinijeli.
„Navedeni novokomponirani stilovi uvjetovani su roditeljskim željama da dijete bude uspješno, da mu ništa ne manjka,“ govori Antonović. A ipak, uz sav trud, djeci puno toga manjka.
Pročitajte više: Zašto roditelji i nastavnici vode rat?
“Dijete ne dobiva osjećaj povjerenja.”
Djeci se šteti i u području fizičkog razvoja, a problem je to na koji stručnjaci već dugo upozoravaju. Broj pretile djece raste, a manjak kretanja jedan je od razloga za to. Nema dovoljno zelenih površina, a umjesto da se postojeće koristi za uređivanje parkova, grade se trgovine. Zbog svega ispaštaju dječje zdravlje i mentalna dobrobit, piše The Guardian. Nameće se pitanje koliko je to izbor te djece i bi li radije trčala za loptom.
Sigurno je jedno – došli smo do toga da djeci mjerimo kolesterol prije upisa u školu. Jasno je da imamo problem.
Konačno, pretjeranom zaštitom djece roditelji zapravo umanjuju povjerenje u dijete. Djetetu se ne vjeruje da se u stanju samostalno, u skladu sa svojom dobi, pobrinuti za sebe i svoju fizičku i mentalnu dobrobit. Ne može samostalno istraživati svijet oko sebe, a samim time niti učiti nove stvari o sebi i drugima.
„Dijete ne dobiva ono što mu je najpotrebnije – osjećaj povjerenja u njega, osjećaj samostalnosti i mogućnost da zna kako,“ zaključuje Antonović.
Foto: Canva / Daria Antonović, privatna arhiva
