Udruga za nezavisnu kulturu i mlade Orej osnovana je prošle godine u Svetom Petru Orehovcu, malom selu pokraj Križevaca. Pokrenule su ju Martina Nemčić, Andreja Mrazović, Petra Siladi i Katarina Srbljinović, četiri prijateljice koje tvrde da ih je ovaj projekt još više povezao.
Mlade programerke ne dolaze samo iz velikih gradova
Koliko je udruga napredovala u nepunih godinu dana dokazuje i kamp za programerke na kojem će ovog ljeta mlade djevojke učiti izrađivati mobilne aplikacije te kako se jednog dana okrenuti poduzetništvu. Upravo ovaj hvalevrijedan pothvat bio nam je povod da o svemu porazgovaramo s Martinom Nemčić.
Otkud ideja i želja za pokretanjem udruge?
Ideja se razvijala u nama duže vrijeme jer na selu nema gotovo nikakvih kreativnih i edukativnih sadržaja za djecu i mlade. Općina Sveti Petar Orehovec je najneobrazovanija i najsiromašnija općina u Koprivničko-križevačkoj županiji, a istovremeno je u posljednjih desetak godina doživjela pravi „baby boom“. Mladi se sve više školuju, no najčešće ostaju živjeti u gradu. Ipak, ako vide da im i seoska sredina može ponuditi priliku da rade ono za što su se školovali, sigurne smo da bi se dio njih rado vratio i svojim znanjem pomogao razvoju lokalne zajednice. Na selu ima puno pametne i kreativne djece koju roditelji ne mogu voditi u grad na izvan-nastavne aktivnosti ili radionice, pa njihovi talenti često ostaju neotkriveni. Želimo da se Udruga Orej razvije u prostor u koji će mladi rado dolaziti, u kojem će razvijati svoje talente, kreativno se izražavati, povezivati se i širiti svoje horizonte.
Kako financirate svoje aktivnosti? Ima li uopće interesa sponzora za rad udruga ovog tipa?
Dosad smo imale sreće jer imamo jako dobre prijatelje i obitelji koji nam pomažu oko gotovo svih aspekata nekog projekta. Radionice financiramo samostalno, a kako promoviramo recikliranje i održivi razvoj, obično koristimo prirodne materijale koji se mogu skupiti u prirodi, stari papir i staru odjeću, i gotovo ništa ne moramo kupovati. Za dosadašnje veće projekte sponzori su uvijek bili ljudi iz naše okoline, a od njih nismo tražile novac već da radu udruge pomognu na druge načine, u okviru svojih mogućnosti. Dakle, nismo imale problema s prikupljanjem sponzora, no i projekti su bili manji. Nadam se da ćemo i ubuduće moći reći to isto jer mislim (zapravo, nadam se) da dobrom projektu sponzori ne mogu odoljeti, pogotovo ako će im donijeti medijsku pozornost.
Za realizaciju ovogodišnjih opsežnijih projekata dio sredstava tražile smo od općine, no kako je i sama općina prilično siromašna, svjesne smo da ćemo novac ipak morati potražiti negdje drugdje. Naravno, donacije uvijek primamo, na našoj internetskoj stranici www.orej.org naveden je broj žiro računa za uplate.
S obzirom da se radi o manjoj sredini jesu li ljudi bolje povezani i zainteresiraniji za sudjelovanje u ovako nečemu od ljudi iz većih gradova?
Ljudi su svakako povezaniji nego u gradu, zabrinutiji su za ljude u svojoj okolini i rado pomažu. Ipak, prilično su skeptični i nepovjerljivi prema bilo kakvoj inicijativi, pogotovo stvarima koje su im nepoznate. Pretpostavljam da su zbog prijašnjih loših iskustava naučili najprije sumnjati – mnogobrojni od njih i danas su uvjereni kako mi preko Udruge želimo ostvariti neke vlastite interese, no većina njih doista ne razumije koncept i ulogu civilnog društva i ne vide da oni sami mogu utjecati na donošenje odluka i poboljšati život u lokalnoj zajednici. Nadamo se da će se to s vremenom promijeniti, iako znamo da se selo jako sporo mijenja.
Reci nam nešto o humanitarnoj noti Udruge.
Prošle godine organizirale smo dobrotvorni sajam „Sejem“ kojim smo htjele oživjeti stare sajmove – „sejme“ na kojima su se nekad prodavale životinje i koji su bili svojevrsna institucija sela. Na novom sejmu ništa ne prodajemo, ali promičemo recikliranje odjeće i rabljenih stvari te robnu razmjenu i, u vremenu kad smo se svi pomalo otuđili jedni od drugih, pokušavamo potaknuti ljude da se druže, međusobno si pomažu u okviru svojih mogućnosti te da čine dobra djela svaki dan. Sejem je ubrzo postao događaj oko kojeg su se angažirali mnogi sumještani i koji nas je sve povezao u jednom cilju – pomoći siromašnim obiteljima u našem kraju. To je bilo jednodnevno događanje, no ove godine ćemo sigurno proširiti program na dva dana, pojačati promotivne aktivnosti i pokušati dovesti neka zvučna imena na naš Sejem.
Projekt „Dobri dućan“ je pak nastao kao posljedica „Sejma“. Naime, nakon sajma ostalo nam je dosta stvari i razmišljali smo što bismo s njima mogle učiniti. Vodimo se motom „Misli globalno, djeluj lokalno“ i „Nekom je suviše, drugom treba baš to“. Ideja je da ljudi iz dućana izaberu što im je potrebno i besplatno uzmu ako im odgovara, a zauzvrat donesu svoje stvari koje im nisu potrebne ili na bilo koji način pomognu ljudima oko sebe. Želimo širiti dobrotu i izvan ta četiri zida, a svake godine ćemo u lokalnoj zajednici proglasiti Dobricu godine!
Dobri dućan je već trebao biti otvoren, obitelj Siladi iz Svetog Petra Orehovca nam je besplatno ustupila prostor, no uređenje se odužilo jer prostor dugo vremena nije bio korišten i zidovi su u lošem stanju. Same smo se primile posla i trenutno skidamo staru žbuku sa zidova. Kažu nam da smo Družba Pere Kvržice 2.0. Dobri dućan već sada okuplja dobre ljude oko sebe jer su nam se javili i volonteri koji će nam pomoći oko uređenja i nadam se da ćemo otvoriti vrata dućana već u veljači.
Ovo ljeto pripremate projekt za djevojčice programerke, u formi kampa. Kako je to zamišljeno?
Kamp za programerke projekt je koji radimo s tvrtkom Mašinerija. Pokrenula ju je Lora Pleško, hrabra mlada žena koja je u jeku najveće krize, zajedno sa svojim mužem pokrenula vlastitu tvrtku koja se bavi glazbenom produkcijom i razvojem softwera, s naglaskom na mobilne aplikacije. Na različitim IT konferencijama koje smo polazile vidjele smo da žena tamo praktički ni nema, a malobrojne žene u IT industriji, poput „Girl Geek Dinners Hrvatska, zaista se trude okupiti programerke i žene na bilo koji način uključene u tu industriju i ohrabrivati ih da se povezuju i rade na sebi. Ipak, sve te aktivnosti okupljaju već odrasle žene, dok mi mislimo kako bi djevojčice za informatiku i programiranje trebalo zainteresirati u puno ranijoj dobi. Djevojčice kroz svoje školovanje ne vide sve mogućnosti za buduće zanimanje u informatičkom smjeru, pa ih se pogrešno smatra manje zainteresiranima i stvara se mit da se tu radi o muškom području.
Kamp za programerke mjesto je na kojem djevojke iz cijele Hrvatske mogu kroz različite edukacije i radionice naučiti koristiti svoju kreativnu snagu, konceptualizirati i graditi mobilne aplikacije te istovremeno učiti o poslovanju i inspirirati se ženama iz IT industrije.
U 10 dana trajanja kampa, 20 djevojaka viših razreda osnovne škole naučit će konceptualizirati svoje ideje, napraviti mobilne aplikacije i dobiti savjete kako ih na najbolji način „prodati”. Kroz edukativne radionice, zanimljiva predavanja, razmjenu iskustava i uz pomoć iskusnih mentorica, djevojke će učiti usmjeravati svoju kreativnost, artikulirati svoje poslovne ideje i razvijati svoje start-up-ove. Osim toga, organizirat ćemo i radionice u kojima će učiti o sigurnosti na internetu, medijima i stvaranju slike o vlastitom tijelu, učit će samoobranu i sudjelovati u kreativnim radionicama. Kamp će se održati za vrijeme ljetnih praznika, a uskoro ćemo objaviti sve detalje detalje i način prijave.
Budući da se radi o opsežnom projektu još uvijek skupljamo sponzore, no dosad su svi naši sugovornici bili oduševljeni programom i rado su pristali na suradnju.
Planirate li u skoroj budućnosti još kakve projekte?
Nitko od nas nije stalno zaposlen u Udruzi i sve aktivnosti spremamo u slobodno vrijeme, tako da, nažalost, ne možemo razvijati nekoliko projekata istovremeno. Doduše, imamo još dva projekta u pripremi – informatičke radionice za odrasle te dječju slikovnicu na kajkavskom dijalektu koju bismo voljele realizirati s lokalnom osnovnom školom i likovnom udrugom koja djeluje na našem području. Osim toga, ovog ljeta ćemo prvi put sudjelovati u „Youth in Action“ programu.
Koliko je zapravo teško pokrenuti i voditi udrugu?
Mi smo mlada udruga, nismo posvećene tome na puno radno vrijeme i nekako mi se čini da smo dosad bile pošteđene problema koji muče druge udruge. Naravno, kao i svi drugi, i mi imamo problema s financiranjem projekata, ali ne pokušavamo ići glavom kroz zid već odrađujemo sve u okviru naših mogućnosti i idemo svojim tempom jer ovo radimo samo iz ljubavi prema kraju u kojem smo odrasle. Najveći problem u radu naše udruge je nezainteresiranost lokalnih vlasti za projekte i favoriziranje određenih udruga naspram drugih. Ne želimo usluge ili dugovati nekome, već vlastitim rukama podići Udrugu na noge, no prijavljujemo se na redovne natječaje za dodjelu financijskih sredstava i nadamo se da će vlasti prepoznati vrijednost tih projekata za lokalnu zajednicu i razvoj općine.
Što se tiče pokretanja i registracije udruge, to je priča za sebe. Imam osjećaj da, ako uistinu ne želite osnovati udrugu, bez problema možete odustati već kod same registracije. Birokracija košta puno novca, vremena i živaca, tako da smo trošile (i trošimo i dalje) svoj novac, tj. same sebi smo najveće donatorice.
Još jedan veliki problem je taj što skoro svakodnevno možemo pročitati negativne vijesti o (financijskim) poslovanjima udruga, pa mi se čini da riječ „udruga“ danas ima više negativne nego pozitivne konotacije.
Udruga Orej orijentirana je prvenstveno na djecu i mlade. Smatrate li da naše društvo dovoljno djeluje na razvoj cjelokupne mentalne i emotivne dimenzije mladog čovjeka ili ovakve udruge upravo to nadomještaju?
Kad smo kod pokretanja udruge razmišljale o budućim aktivnostima, zaključile smo da se moramo posvetiti djeci i mladima jer neprestano, kako na razini države tako i na našoj seoskoj mikrorazini, stalno slušamo o tome da su mladi budućnost. Ipak, njihove se potrebe najčešće nalaze pri kraju liste prioriteta. Mislim da su baš zbog toga udruge civilnog društva i volonterstvo neprocjenjivi za svaki aspekt razvoja mladih i društva u cijelosti.
Danas mnoga djeca već u vrtiću dobivaju pametne telefone i tablete, nemaju strpljenja za stvaranje nečega vlastitim rukama, sve manje se druže s drugom djecom i usmjerena su samo na vlastite potrebe. Zapravo su preslika odraslih. Lakše je upaliti televizor nego čitati djetetu. Lakše mu je „uvaliti“ tablet nego kolaž, ljepilo i škarice i stvarati nešto s njim. Stvaranje mentalne i emotivne dimenzije mladog čovjeka? „Is there’s an app for that, too“?
Nakon jedne od radionica jedna nam je mama javila da je njen sin došao kući oduševljen i da je rekao da mu je to bio najljepši dan u životu! A za to su bili potrebni samo papir, šareni flomasteri, malo glazbe i puno smijeha.
Udruge su nekako više žensko nego muško područje, no nailazite li možda u svom radu na diskriminaciju i otežavanje poslovanja zato što ste žene?
Sigurno je da bi nam poslovanje na selu bilo uvelike olakšano da smo muškarci, da podilazimo vladajućoj garnituri, radimo kompromise i ne iskačemo iz seoskih okvira. Ipak, u tome nema napretka, što svi stanovnici tog kraja mogu vidjeti na vlastitom primjeru. Mi zasad djelujemo na malom području i svi nam savjetuju isto – da se nikome ne smijemo zamjeriti. No, to je gotovo nemoguća misija, dovoljno je da ne dijeliš nečije političko ili drugo mišljenje. Ponekad se zamjeriš već time što si drugačiji/a.
Naše društvo je prilično konzervativno i patrijarhalno. U lokalnim vlastima nema žena (osim onih koje su zaposlene kao tajnice) i često osjećamo, možda potpuno nesvjesno, patroniziranje s njihove strane. Mislim da je to patroniziranje posljedica nemoći, nerazumijevanja, možda i nekakvog straha jer, za razliku od njih, mi želimo gledati daleko izvan granica općine Sveti Petar Orehovec. Često o svom obrazovanju slušamo kao o nečemu negativnom i kao o „prodavanju pameti“, no na sve smo to bile spremne i takvi nas komentari sigurno neće obeshrabriti! Osim toga, uvijek ima više pozitive i zahvalne smo na svakom pozitivnom komentaru, savjetu i pomoći koja je često potpuno neočekivana. Ljudi nas češće oduševe nego razočaraju. To je ono zbog čega sve ovo ipak vrijedi raditi!
