Nora McInerny američka je autorica i podcast voditeljica, a njezin iskren TED govor o žalovanju zaista potiče na razmišljanje. Naime, 2014. godina za nju je bila posebno teška jer je doživjela spontani pobačaj, a potom izgubila oca i supruga u rasponu od nekoliko tjedana.
Primijetila je da kada nekome ovo ispriča, reakcija je uvijek ista: “Ne mogu to zamisliti.”
O žalovanju moramo pričati jer nas sve čeka
No McInerny smatra da to drugi mogu zamisliti i, štoviše, da to i moraju jer će se svima žalovanje dogoditi prije ili kasnije. Svi ćemo izgubiti nekoga tko nam je važan jer svi umiru. Ta životna surovost ono je što ju je navelo da se uže specijalizira u svom radu upravo za žalovanje i pomogne drugima da se nauče nositi s teškim životnim događajima.
Tako je osnovala udruge za osobe koje su izgubile supružnika ili partnera naziva The Hot Young Widows Club.
Cilj ove udruge je povezati ljude sa sličnim iskustvima i potaknuti ih da razgovaraju. Razgovori ne moraju biti o žalovanju samom po sebi, već o širokom rasponu tema, što god članovima odgovara. Većina tih razgovora ostaje unutar grupe, no McInerny ističe kako su to ipak razgovori od kojih i ljudi koji tako nešto još nisu proživjeli mogu imati koristi.
Tako prepričava kako je članove upitala kakvi su im komentari najviše smetali nakon smrti bliske osobe. Ispostavilo se da je to savjet da samo “nastave dalje.”
“Nakon 2014. sam se ponovo udala za krasnog čovjeka imena Matthew. Imamo ukupno četvero djece. Živimo u predgrađu Minneapolisa. Udomili smo psa,” prepričava nastavak svog života. “Život je stvarno dobar, ali nisam ‘nastavila dalje.’ I mrzim tu frazu.”
Pročitajte više: Emocije imaju svoje mjesto u tijelu; Branka Novosel daje 3 tehnike za kontrolu nad njima
Žalovanje nije faza, a gubitak nije samo trenutak
Prema McInerny, fraza “nastaviti dalje” znači da je smrt neke osobe bila samo trenutak u životu i ništa više. Insinuira da sve zajedničke trenutke treba ostaviti iza i zaboraviti na njih jer je sve gotovo. No primijetila je kako o svojem preminulom suprugu redovito govori u sadašnjosti, a ne u prošlosti. I primijetila je da i drugi to rade.
“To nije zato što poričemo da se nešto dogodilo ili smo zaboravili. To je zato što ti ljudi koje volimo, koje smo izgubili, oni su i dalje naša sadašnjost,” pojašnjava. “On je sada tu u poslu koji radim, u našem zajedničkom djetetu, u troje djece koju odgajam i koja ga nikad nisu upoznala i koja ne dijele njegov DNA, ali koja su u mom životu zato što je Aaron nekoć bio i zato što sam ga izgubila.”
Prepričala je i trenutak prosipanja njegovog pepela. Prosut je u njegovu najdražu rijeku u Minnesoti. Kada se vrećica s pepelom ispraznila, i dalje je nešto pepela bilo na njezinim prstima. U strahu da će izgubiti još veći dio njega, nije isprala ruke u rijeci, nego je polizala pepeo s njih.
Gledati njegovu borbu s bolešću tri godine bilo je teško i danas je velik dio nje, kao i uspomena na trenutak kada njihov jedva dvogodišnji sin odlazi do očevog kreveta zadnji dan njegovog života kao da zna što će se dogoditi za nekoliko sati. Prisjeća se i kada je ležala uz njega nakon što je preminuo i stavila je svoje ruke ispod njega znajući da je to posljednji put da to radi.
“Ta će uspomena uvijek biti bolna,” govori. “Kao što će me uspomena na dan kad sam ga upoznala uvijek nasmijati.”
Pročitajte više: Žena. Multipraktik – Pokazati ili ne ranjivost u biznisu
Nastavljamo naprijed, a ne dalje
Kada je upoznala sadašnjeg supruga, njoj bliski ljudi su se ponašali kao da je njezino žalovanje završeno – jer je “nastavila dalje.” No nije nastavila dalje, već je samo otvorila novo poglavlje svojeg života. Naučila je i kako može žalovati za Aaronom i voljeti Matthewa, kako ti osjećaji nisu isključivi.
“Ja nisam posebna. Znam to, svjesna sam toga da se svaki dan diljem svijeta događaju grozne stvari,” govori. “Ljudi proživljavaju formativne i traumatične gubitke svaki dan. I kao dio svojeg posla, na podcastu koji vodim, razgovaram s ljudima o najgorim stvarima koje su im se dogodile. I ponekad je to gubitak ljudi koje vole, ponekad prije nekoliko dana ili tjedana, ponekad prije nekoliko godina.”
Za sve se te ljude svijet nastavio okretati i taj gubitak nije postao centar svega, no i dalje je dio njih, kao i sretni trenuci.
“No kada vidimo da drugi oko nas proživljavaju nešto dobro, ne govorimo im da ‘nastave dalje,’ zar ne? Ne pošaljemo im čestitku za rođenje djeteta i pet godina kasnije im kažemo: ‘Još jedna rođendanska zabava? Daj prijeđi preko toga.'”
Žalovanje bismo trebali tretirati na isti način kao i slavlje. To je nešto što se dogodilo i ostalo uz nas, no to nije nešto fatalno, nešto inherentno loše. To nije niti nešto što možemo izbjeći ili spriječiti, a neke rane ne mogu zacijeliti. Trebamo pomoći drugima da se nose s tim osjećajem, uvažiti ga.
“Trebamo shvatiti da će se osoba koja žaluje ponovno smijati.”
I ta će osoba nastaviti naprijed, a ne nastaviti dalje.
Foto: Canva / Nora McInerny
