Sjedim na jednom od brojnih sastanaka Uprave i jedina sam žena. Pripremamo privatizaciju velike hrvatske državne firme. U grudnjaku imam listove zelja jer smanjuju mogućnost upale za vrijeme dojenja. Za one koji nisu upoznati; ako se na vrijeme ne isprazni mlijeko, dolazi do vrlo bolne upale. U jednom trenutku počinje curiti mlijeko samo od sebe, molim Boga da nitko ne primijeti. Imam srećom sako pa sjedim u nadi da neće biti vidljivo. Sastanak traje u vječnost.
Kući u stanci za dojenje
Nakon toga jurim kući na stanku za dojenje. Prepustila sam drugi dio porodiljnog dopusta svom suprugu, a ja radim uz stanku za dojenje koja traje 2 sata dnevno u radno vrijeme. Dolazim i čim podojim svoju bebu, već moram natrag kako bih stigla u ta dva sata doma i natrag u ured. Trebala bih završiti s poslom u 16h, ali ide sastanak za sastankom. U tijeku je takozvani ‘due diligence’. Stižu jedni konzultanti, stižu drugi konzultanti, a mi radimo redovne poslove i njima pripremamo podatke koje će koristiti kao pripremu za preuzimanje firme.
U timu imam samo 4 osobe. Istovremeno uz rad, pokušavam njih obučiti od Excela do plana i analize, upisujem ih na razne edukacije i nerijetko radim i njihov dio poslova. Ne zato što ne znam delegirati, nego jer bude brže i lakše odraditi, nego objasniti. Prolazi nekoliko mjeseci, dolazi trenutak prodaje. Zna se kome je firma prodana i zna se i zašto. Dolaze novi konzultanti. Sastanci su još duži. Dolazi još konzultanata. Treba novce što prije podijeliti dok se još može.
Ili otiđi samostalno, ili dobij otkaz
Više ne odlazim na stanke za dojenje, ali nerijetko odlazim od kuće prije 7 i vraćam se iza 19h. Ne viđam svoje dijete. Muž je nezaposlen. Odselili smo dalje od grada na selo. Sad mi treba znatno više vremena za dolazak na posao. Kuća je polugotova. Kredit za kuću do 65. godine. Svaki dan nakon posla u 6. brzini, kod kuće čeka novi posao. Radovi na kući, čišćenje, beba i nespavanje.
Polako nas pripremaju za takozvani Program zbrinjavanja. Zna se očekivanje da 50% zaposlenih ili samostalno ode ili će dobiti otkaz. Počinje borba. Za egzistenciju. Za goli život. Ljudi pokazuju svoja prava lica. Događa se ‘zabijanje noža u leđa’ i čovjek čovjeku postaje vuk. Firma je ogromna. Prethodnu godinu je poslovala s preko 3 milijarde prihoda i brojala preko 2 tisuće zaposlenih.
Na visokoj sam i zahtjevnoj poziciji. Jednom tjedno kolegij s Upravom, jednom tjedno s konzultantima, svaki dan s timom i svaki dan s drugim odjelom oko dugoročnih planova, oko realizacije, oko novih strategija.
Većini zaposlenika radna klima postaje neizdrživa
Navikli smo već na brojne izmjene članova Uprave po političkoj osnovi, jedina je razlika što sada novi vlasnik imenuje članove Uprave. I kako koji dođe, mi za njih pripremamo plan i svu dokumentaciju za nadležna tijela. Oni uglavnom ne znaju ništa ni o djelatnosti niti imaju viziju što će raditi. Mi pripremamo i analiziramo podatke. Prelazimo na novi program. To nam je već preko deseti, imamo nebrojeno informatičkih rješenja, ali ovo je drugi veliki zahvat prelaska na novi ERP.
Konačno, dolazi još jedan novi konzultant, koji je iznimno zainteresiran za moju poziciju. Prati što radim i počinje surađivati direktno s ‘mojim’ odjelom. Unatoč tome što sam za njih tražila povišice i urgirala da ih se zadrži bez obzira na nedostatke bilo iskustva, bilo obrazovanja, oni postaju lojalni onome tko ima utjecaja, a to više nisam ja. Iako se stvorila tako loša klima da većini postaje neizdrživo, zaposlenici se boje za svoja radna mjesta. Boje se ići na godišnje odmore ili bolovanje.
Pročitajte više: Samohrana mama poduzetnica Dunja Tadić u svom autističnom sinu vidi inspiraciju
Uzalud trud, uzalud stanka za dojenje i zelje u grudnjaku
‘Moj’ odjel postaje sektor i trebam umjesto voditeljice postati direktorica kontrolinga. Osobno mi je svejedno, ali konzultantu i Upravi nije. Jasno je što se događa. Jasno je kako je moja pozicija vrlo privlačna i zanimljiva te da brojni žele ‘zasjesti’ na to mjesto. Uzalud trud, uzalud stanka za dojenje i zelje u grudnjaku, uzalud rani dolasci i kasni odlasci. I najteže od svega: uzalud prerani povratak s porodiljnog dopusta! Uzalud jer nekom drugom je namijenjeno moje mjesto. Ono što je sigurno je da je osoba muškog spola! Ne želim odustati, zabrinuta sam jer muž je nezaposlen. Kriza je na tržištu rada, a mi smo ušli u kredit.
Nova trudnoća i obilno krvarenje
U svemu tome, saznajem da sam trudna. I nude mi ugovor za drugo radno mjesto. Naravno, to prema Zakonu o radu nije dopušteno, ali oni kao još ne znaju da sam trudna. Ne želim potpisati novi ugovor, ne želim drugo radno mjesto nakon toliko truda i rada. I u trenutku kada se zapitam čemu to proživljavati, počinjem obilno krvariti.
Prevezena sam hitno u bolnicu gdje ostajem ležati, odnosno strogo mirovati na čuvanju trudnoće. Moja djevojčica ima dvije godine, moja pokćerka prolazi teško razdoblje puberteta, moj posinak ima svoje poteškoće. Nikome ne mogu pomoći. Moram ležati i strepiti. Teško je. Svakodnevno krvarenje. Svaki dan dolazi cijela grupa liječnika. Svaki dan slušanje otkucaja srca i zaključci da je beba dobro, međutim ne prestajem krvariti.
Cimerice u bolnici mole krunicu bez prestanka
Promijenila sam nekoliko bolničkih soba i puno cimerica. Neke cimerice mole krunicu bez prestanka, neke izlaze pušiti. Gledam u strop i ležim. Povezalo se i drugih zdravstvenih problema. Spojena sam na igle i cijevi, ležim i jedva smijem na wc i tuš. Stari TV jedva radi. Ne mogu držati knjigu i čitati. Teško mi je i pričati na mobitel. Prepuštena sam mislima i strahu. Jedan dan počinje preobilno krvarenje od kojeg počinjem gubiti svijest. Baš u vrijeme dežurstva. Nema iskusnijeg liječničkog tima, samo mladi na zamjeni koji ne znaju što činiti. Jedna mlada doktorica ne čita moju povijest bolesti u kojoj jasno piše: ‘placenta previa’, nego samovoljno obavlja pregled koji nije smjela napraviti. Krvarenje se pojačava.
Oko mene stoji cijeli tim doktora i preda mnom diskutiraju što učiniti. Očajna sam jer znam duboko u sebi da ako sada prekinemo trudnoću, ono što slijedi ne može imati dobar ishod. Grčevito primam doktora za ruku i držim ga za zglob i preklinjem da me ne vode u salu. Uvjeravam ih kako će krvarenje stati. Nismo došli do ključnog tjedna trudnoće i beba neće preživjeti.
Pročitajte više: Valentina Kontek: ‘Dvije sam godine bila doma s djecom i postala jaka žena koja može sve’
Odstranili su mi maternicu da zaustave krvarenje
Doktor pokazuje empatiju i nije mu lako donijeti odluku, međutim počinjem vidljivo gubiti svijest i zovu hitno anesteziologa i pripremaju me za operacijsku salu. Zadnji trenuci kojih se sjećam je moj muž koji je slučajno bio u posjeti donio mi osnovne potrepštine, sjećam se prebacivanja na krevet s kotačima, vožnje prema sali. Pamtim dobro kako su me prebacili kao vreću na operacijski stol, dali anesteziju da me uspavaju. Tijekom hitnog carskog reza, počinju me gubiti i pokušavaju me vratiti u život. I s obzirom na to da sam skoro iskrvarila na smrt, kako bi me spasili provedu histerektomiju, odnosno, odstranjuju mi maternicu. Procijenili su da u suprotnom, krvarenje ne bi stalo i tijelo ne bi izdržalo.
Nikad više neću moći roditi
Doživljavala sam neke neobične senzacije, o kakvima pričaju ljudi koji tako nešto prežive, nešto što se ne može opisati, nego samo se osjeti. Budim se u intenzivnoj i ne znam gdje sam niti zašto sam tamo. U potpunom sam šoku. Ne sjećam se ničega. Ne znam što mi se dogodilo. Oko mene ima više kreveta. Prikopčana sam na transfuziju. Neka žena daje upute kako raditi vježbe stopalima.
Prvo dolazi moj muž. Počinje mi nešto pričati, jedino ponavljam: ‘nemoj molim te, nemoj ništa govoriti, nemoj….’. Pokušava me tješiti kako sam sretna što sam živa. I on i sva naša djeca kako su sretni što me nisu izgubili. Pokušava reći nešto o našem sinu. Ne želim slušati. Nisam pri zdravoj pameti, ali negdje u podsvijesti se bojim onoga što bi mogla čuti. Nakon nekoliko sati dolazi doktor koji me primio u bolnicu. Dužan mi je reći što se dogodilo i daje sve od sebe da to prenese smireno i blago.
Kada je rekao da neću više nikada moći roditi, od šoka ne mogu govoriti. Nisam mlada, ali dovoljno da sam mogla imati još djece. Dodao je da je beba kao i ja na intenzivnoj skrbi i pedijatri pokušavaju sve što mogu da ga spase. Ne mogu disati.
Pokušavaju mi bebu održati na životu
Popodne je prošlo u bunilu i na transfuziji i kasnije infuziji. Dali su mi valjda nešto za smirenje. Dolazi jutro i taj drugi dan premještaju me iz intenzivne u drugu sobu. Ne mogu na noge.. Nisam sigurna jesam li bila svjesna da sam rodila. Da sam mogla tražiti vidjeti bebu. Nitko se nije sjetio odvesti me, a s druge strane da sam ga vidjela, ne znam jel bih se ikada psihički oporavila od te boli. Moj je muž bio s njim. Držao ga je. Pričao mi je kako nikada nije mogao niti pojmiti tako maleno i krhko živo ljudsko biće.
Soba u koju sam premještena je soba za rodilje kojima dovode njihove žive i zdrave bebe. Nove mame uče dojiti, bebe plaču, a meni pedijatrica dolazi reći kako moju bebu pokušavaju održati na životu. I dalje samo ponavljam isto: ‘nemojte mi govoriti, ništa mi nemojte pričati…’. Ona odgovara da mora. Ne prestajem plakati.
Ne znam kako nikome nije jasno da ću tu potpuno poludjeti
Na krevetu s moje desne strane žena radi na laptopu i bez prestanka priča na mobitel. Dovedu joj njenu bebu, ona je podoji pa ju odvedu. Mrtva hladna me pita: ‘šta kod tebe nešto nije dobro?’. Okrećem se na drugu stranu plačući. Na krevetu s moje lijeve strane, druga mlada žena priđe mi i primi me za ruke i zaplače sa mnom. Kaže: ‘Znam kako ti je. Probaj biti hrabra.’ Obilazi me mlada svita doktora s komentarima kako sam ih dobro prepala, ali evo me žive. Molim ih da me premjeste iz te sobe. Ne znam kako nikome nije jasno da ću tu potpuno poludjeti. Međutim, sestra kaže da može, ali privatni apartman košta 100 eura dnevno. Zovem muža i kažem neka plati što god treba, napravi što god zna da me maknu od tamo.
Pročitajte više: Djetetova bolest Martinu Ćustić potaknula je da postane poduzetnica, i to dvostruka
Ulazak u program zbrinjavanja u kojem ‘nemam ni za krafnu djetetu’
Dobila sam premještaj u sobu sa ženom koja je na proučavanju zbog, kamo veće ironije, jer ima dvije maternice, a ja nemam svoju. Zajedno imamo taman. Na tu ideju zajedno plačemo i smijemo se. Njezin sin će sada navršiti 7 godina, koliko bi navršio i moj.
Smrt su proglasili popodne rekavši da su učinili sve što je bilo moguće. Iznad Sljemena se vidjela neobična svjetlost, pisali su o tome na svim vijestima. Nakon nekog vremena puštaju me kući. Moja djevojčica slavi 3. rođendan, a ja nisam više sposobna biti mama. Nisam sposobna raditi niti se ikada više želim vratiti u onu firmu. Potpisujem se u program zbrinjavanja. Dobivam tu smiješnu otpremninu. Dolaze dani kada nemam ni za krafnu djetetu. Počinju ovrhe. Muž pronalazi posao. Odlazi i dolazi, a ja uglavnom ležim. Dan po dan, uspjela sam jedan dan izaći iz kuće i kako se kaže: suočiti se sa svijetom.
Polako odlučujem da moram, trebam i želim živjeti
Nakon 6 mjeseci upisujem kćer na ples uz koji istovremeno imaju rekreacija za mame. Nitko ne zna što sam prošla i da sam tek nedavno stala na noge. Polako prestajem imati teške misli. Polako odlučujem da moram, trebam i želim živjeti. Počinjem sve više volontirati. Pomaganje drugima najbolje pomaže nama samima. Posvećujem se sve više svojoj kćeri.
Kako sam uvijek ja bila ta koja je držala sva 4 kuta kuće i pomagala svima financijski, znam da moram ići raditi, ali to još nisam u stanju. Počinjem obilaziti besplatne radionice i seminare. I konačno, odlučujem se raditi za sebe.
Krenula sam iz debelog minusa
Nisam krenula iz nule, krenula sam iz debelog minusa. Kako financijski, tako i emocionalno, psihički, fizički, mentalno i energetski. Tadašnji HZZ poticaj iznosi svega 20 tisuća kuna i traje 3 mjeseca. Odvažila sam se i krajem 2015. godine krećem preko noći u poduzetništvo. Nisam imala poznanstva ni potencijalne klijente.
Nisam imala ništa osim iskustva, želje za radom i novim znanjima. Više od same zarade, željela sam stvarati, steći nova iskustva i to je ostalo tako za mene i dan danas.
S vremenom sam od polaznice edukacija, postala predavačica i autorica stručnih članaka. S vremenom sam svoja iskustva ponudila kao pomoć drugima koji tek počinju. I odjednom, pišem poslovne planove, uvodim kontroling, vodim računovodstvo i financije, radim punom parom. Kako sam imala iskustvo rada na EU projektima u Bruxellesu, počinjem pisati i projektne prijedloge te vodim projekte i nabavu za bespovratna sredstva.
Otvaranje udruge u spomen izgubljenom sinu
Uz svoju firmu, na prvu godišnjicu u spomen svoga sina, osnivam Udrugu Centar za majke anđela koja je pružala besplatnu psihološku pomoć ženama koje su izgubile dijete, bebu, trudnoću ili se bore s neplodnošću.
Jesam li uspjela, ovisi o tome što je za nekoga uspjeh. Po svim svojim mjerilima, jako sam uspješna. Majka sam prekrasne djevojčice, pomajka dvoje već skoro odrasle predivne djece, udomiteljica jedne malene drage pahuljice i majka anđela. Živa sam, zdrava sam i zahvalna za svaki novi dan.
I za kraj, zašto sam odlučila podijeliti ovako intimnu i tešku priču? Zato što nisam jedina. Ima nas puno koje se borimo, radimo, dajemo sve od sebe, a još uvijek je ovo ‘muški svijet’. I vrijeme je za promjene. Vrijeme je za duhovnost iznad materijalnog. Vrijeme je prepoznati tu žensku snagu. Vrijeme je za žensko vodstvo.
Autor: Katarina Boban Filipančić
Foto: Katarina Boban Filipančić privatna arhiva
