Nedavno su na mom zidu na Facebooku osvanule prekrasne fotografije dvaju hrvatskih gradova, Vinkovaca i Varaždina, iznad kojih je fotograf uhvatio prekrasne duge. Činile su se nestvarnima.
Kako sam koji dan prije toga za Women in Adria održala predavanje na temu „Zašto smo manje plaćene“ i što možemo mi same učiniti po tom pitanju, pala mi je na pamet pripovijetka iz davne 1906. godine hrvatskog pisaca Dinka Šimunovića o djevojčici Srni pod nazivom „Duga“.
Sigurna sam da je to mnogima bila obvezna lektira i da ćete se sjetiti priče, no eto kratkih repeticija:
Srna je bila odgajana kao „prava djevojčica“, a što je tada za desetogodišnje dijete značilo čitav niz zabrana te je s nostalgijom iz svoje sobe prisluškivala veselu ciku dječaka koji su napolju smjeli činiti što god su htjeli. Težila je za slobodom i brzo je shvatila da je za dosizanje takve slobode i nesputanosti pogrešnog spola. Kad je čula priču da prolaskom ispod duge može postati dječak, potrčala je prema dugi…no tu priča ima tužan završetak jer djevojčica padne u jezero, utopi se i nikad ne okusi slobodu o kojoj je sanjala i kojoj je tako težila.
Mnogo je godina prošlo od te davne 1906. godine, okrenulo se i novo stoljeće, no ni nakon 106 godina još uvijek ne možemo reći da smo posve ostvarile ravnopravnost i da kao žene smijemo sve što i naši „dječaci“.
Teoretski zapravo i možemo, no najčešće ćemo primijetiti da se i dan danas isto ponašanje različito kvalificira, a ovisno o tome radi li se o ženi ili muškarcu.
Ako je muškarac prodoran, on će biti pohvaljen kao temperamentan i ambiciozan, za razliku od žene koja će biti prokazana kao agresivna i nekooperativna. Ako muškarac ne poznaje svaki detalj u području kojim upravlja, pohvalit ćemo ga za izvrsno delegiranje i davanje povjerenja svojim suradnicima, no žena će jednostavno biti nesposobna. Muškarac koji se uredi za posao je metro odnosno drži do sebe, žena je najvjerojatnije napaljena kućanica koja zavodi kolege. A ako se dogodi romantična (ili malo manje romantična) afera, on će biti sirotan koji je zaveden, a ona tek preljubnica i razaračica obitelji ukoliko je neki od aktera u braku. Muškarac koji brzo vozi je frajer, žena je luđakinja, neoženjeni muškarac u četrdesetima želi uživati u životu, žena je stara cura koje je propustila sve prilike, muškarac koji puno priča je elokventan, žene su uglavnom brbljave…. Mogli bi tako unedogled.
Posebno u poslovnom svijetu imamo pregršt primjera kada isto ponašanje ženi priskrbi negativni predznak dok muškarcima donosi poštovanje i ugled.
Norveška je zemlja koja je prva uvela kvote, te je obvezan udio žena u visokom menadžmentu 40 %. Kvote ne propisuju da te žene moraju nužno sjediti u upravama, odnosno biti predsjednice uprava tako da najčešće i dalje završe, iako na visokim pozicijama, stepenicu ispod uprave ili pak – u nadzornim odborima.
Tako od nedavno postoje u Norveškoj i žene koje sjede u više nadzornih odbora odjednom, odnosno „sele“ se iz jednog nadzornog odbora u drugi. No dok je to oduvijek bila priznata muška disciplina zbog koje su oni bili cijenjeni kao veliki stručnjaci, norveške menadžerice odmah su prozvane „zlatnim suknjama“, titulom iza koje se vuče dugačak rep negativnih konotacija.
Pitam se radi li se možda o našem pomanjkanju mašte ili se pak mi prema muškarcima odnosimo s puno više (koji puta posve nezasluženog) poštovanja nego oni prema nama?
Kako se mi samo nismo sjetile menadžere koji „opskrbljuju“ više nadzornih odbora nazvati npr. „praznim odijelima“. A sudeći po tome kako su neke tvrtke koje su isti nadzirali završile, ne bi to bilo ni tako daleko od istine.
Po istom obrascu kad se muškarci druže za i izvan radnog vremena kako bi ojačali svoje veze koje će im pomoći u napredovanju i postizanju bolje plaće to se zove umrežavanje, a kad to isto napokon čine i žene, onda je to „grupa podrške žrtvama“.
Dok smo mi gledale kako oni stvaraju svoje klubove u kojima su donosili odluke i o sudbinama mnogih žena, nije nam ni slučajno palo na pamet da takva druženja nazovemo „grupe za obranu od jakih žena“.
Nekako mi se ipak čini da se ovdje ne radi o našem pomanjkanju mašte, jer sigurna sam da bi se dosjetile divnih pridjeva, metafora i epiteta, već da možda žene ipak iskazuju više poštovanja prema svojim kolegama nego što je to obratno.
Je li nam prolazak ispod duge uistinu jedini način da doista bez rezerve i negativnih konotacija smijemo sve što i muškarci ? Da. No jasno je da za nas ta duga nije prirodna pojava na nebu, već osvještavanje društva i prevladavanje predrasuda i stereotipova o ženama u tom društvu. A kad se to dogodi, cilj nam ne treba biti da postanemo muškarci kako bi ostvarile svoja prava i slobode, već da i nakon prolaska ispod duge ostanemo punokrvne, autentične i punomasne žene, sa svim svojim vrlinama i manama.
Gordana Frgačić završila je studij njemačkog jezika i književnosti i poljskog jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, no iako kratko vrijeme radi u struci, karijeru ubrzo nastavlja u korporativnom svijetu, u području upravljanja ljudskim resursima. Time se bavi posljednjih 12 godina, te je i angažirana članica HR Centra, udruge djelatnika u upravljanju ljudskim resursima. Uvijek uključena i u druge procese i područja upravljanja tvrtkom, te radeći stalno u međunarodnom okruženju, imala je prilike steći uvid u razne aspekte poslovanja. Svoju poziciju koristi za promoviranje jednakosti spolova, a iskustva koja je sama stekla tijekom svoje karijere, opisala je u knjizi „Zašto smo manje plaćene“ koja u nakladi V.B.Z.-a izlazi na jesen.
