Nakon što je završila preddiplomski studij fizike, Nataša Vučemilović-Alagić upisala je diplomski studij biofizike. Omjer studenata i studentica prvih godina bio je podjednak, ali u roku su završili, uz Vučemilović-Alagić još jedna kolegica i jedan kolega. Danas je jedina znastvenica u timu na Institutu Ruđera Boškovića.
Kako je to biti ,,jedina?”
U jednom trenutku bilo je više od deset kolega, danas ih je četvero. Na samom početku, Vučemilović-Alagić objašnjava da je bilo sitnih predrasuda i rivalstava te se za svoje mjesto u timu morala izboriti. Proces izgradnje međusobnog poštovanja trajao je gotovo godinu dana, trebalo je vremena da se jedni na druge naviknu i da u potpunosti nestanu razmjerice muško-ženskih odnosa.
Pročitajte više: Što kad ste jedina žena u sobi
,,Morate se izboriti da se vaš glas čuje među deset kolega”
Obzirom je bila jedina žena, kaže da se od nje ponekad očekivalo da napravi tipične ženske poslove, poput kuhanja kave, što, naravno, nije htjela prihvatiti jer na radnom mjestu za to nema mjesta. Na radnom mjestu muškarci i žene rade ekvivalentan posao, a to je, u ovom slučaju – znanost. Jedine rasprave koje dolaze u obzir su one iz znanstvenog spektra i vremena za popuštanje nema jer će vas gledati na drugačiji način.
,,Ti organiziraj sve, ja ću se samo pojaviti”
Vučemilović-Agić i njezin tim posluje i radi na relaciji Zagreb-Erlangen, a razlike između Hrvatske i Njemačke ponajviše osjeti kroz način rada. Dok Nijemci obožavaju pravila i zbog istih su ponekad nesusretljivi, Hrvati su opušteniji i rokovi nisu toliko striktni. Ostale stereotipizacije, posebice što se tiče činjenice da je jedina žena u timu, od njemačkih kolega nije doživjela. Kolege s Instituta Ruđera Boškovića imaju malo drugačiji pristup te joj se tako, jednom prilikom kada su trebali organizirati put u Njemačku, dogodilo da ju je kolega zamolio da organizira cijelo putovanje, a da je na njemu da se samo pojavi. Danas joj taj potez mami osmijeh na lice, ali moguće je pretpostaviti da su muškarci bez žena ipak malo manje sposobni, posebice kad su u pitanju neke krajnje jednostavne životne situacije.
Ravnopravnost i poštovanje
,, Simptom jedine žene pratio me cijelo školovanje, a ta neka prgavost koju iz Dalmacije donosim pomogla mi je u svemu tome, da se bolje nosim sa svime i u nekim situacijama, kad zatreba, pokažem i zube, ” objašnjava. Danas uživa međusobnu ravnopravnost i poštovanje, ali to svakako nije došlo preko noći. Trebalo je uložiti malo živaca, više vremena i najviše razumijevanja. Ostali članovi tima znaju da se uvijek mogu osloniti na nju ako zapnu ili kad god nešto trebaju, a naučeni su poštivati svačije vrijeme. Kao što žene mogu same krečiti stanove, muškarci si mogu skuhati kavu jer su odrasli ljudi.
Pročitajte više: Žene u znanosti: njihov um i trud vrijedi zadržati
Foto: Canva
