Željka Jurković: Ako ja ne mogu u crvenim štiklama hodati po svom gradilištu, e onda to gradilište nije uredno

Na Konferenciji za žene u građevini, arhitekturi, geodeziji i povezanim industrijama govornica je bila arhitektica Željka Jurković koja je s temom „Žene u arhitekturi“ progovorila o svom mukotrpnom putu prema uspjehu. Ona je prošla gotovo sve, radila je u javnom i privatnom sektoru, otvorila svoj privatni biro i radila na fakultetu, a iskusila je i neisplatu plaće.


Pročitajte više: Arhitektice nam otkrivaju da je ovo industrija u kojoj prednjače žene, poslušajte njihove priče na konferenciji!


Već dovoljno kompliciran prijemni ispit pogoršale vodene kozice

U vrijeme kada je upisivala fakultet, 1987. godine, to je bio jedini arhitektonski fakultet i primao je 120 studenata, a svake godine se prijavilo otprilike 7 puta više. Pripremala se dugo i naporno, a dan prije prijemnog ispita, dobila je vodene kozice. “Učiš za ispit i svrbiš se!” prisjetila se Željka, “A onda, kada upišeš, misliš: Sad sam pobjednik, cijeli svijet je moj, a kasnije ćemo lako!”

Međutim, brzo je shvatila da nije samo dovoljno upisati željeni fakulteta već treba puno truda i rada da se on završi. Uz puno učenja, morala je odraditi i praksu, a morala je učiti i ono što ju nije interesiralo.


Pročitajte više: Što investitori trebaju znati kada angažiraju arhitekta za vilu ili zgradu s apartmanima?


“To su traume studiranja za sve inženjere”, izjavila je Željka, “Projektiraš nešto što u životu nećeš imati prilike projektirati!” U cijeloj generaciji, samo 17 ih je završilo u roku, a među njima je bila i ona.

Rat, izbjeglištvo, mijenjanje poslova i neplaćeni rad

Nakon diplome, pojavila se nova prepreka –  rat i izbjeglištvo. Po završetku rata, željela je ostati u Zagrebu, ali nije mogla pronaći posao pa je odlučila odraditi pripravnički u jednom projektnom birou u Osijeku gdje su joj ponudili posao za stalno, no na kraju su joj ostali dužni 7 plaća.

Nakon mjeseci neplaćenog rada, otišla je raditi u gradsku upravu Osijeka na tri mjeseca. Razmišljala je: “Barem tri mjeseca ću imati plaću!” No nadređeni su uočili njezina znanja i vještine i ponudili su joj posao na neodređeno.

Tada njezina karijera kreće uzlaznom putanjom pa dobiva ponudu u Osječko-baranjskoj županiji za radno mjesto pomoćnika pročelnika, koju prihvaća. Bilo joj je odlično, no u jednom trenutku je došlo do reza plaća, a njoj je sinulo: “Ja ću dati otkaz i otvoriti svoju firmu. Sad ili nikad!”


Pročitajte više: Arhitektica Nina Ninčević projektirala je prekrasnu vilu, a nama je ispričala kako je tekao cijeli proces!


Uvijek je prihvaćala izazove i bila željna novog znanja

Uredno je odradila otkazni rok i ostala u dobrim odnosima sa svojim poslodavcem, koji joj je čak nudio da ostane raditi dok se ne snađe. Iz tog iskustva proizlazi njezin savjet: “Uvijek ostanite u dobrim odnosima sa svojim poslodavcima, čak i kad im dajete otkaz.”

Otvorila je tvrtku i krenula. “Odlučila sam raditi sama, to ne isključuje vanjske suradnike, no koliko zaradim to je moje.”

Paralelno je bila honorarna asistentica na Građevinskom fakultetu u Osijeku. Radno mjesto za stalno zaposlenje joj se ukazalo 2011. godine i prvo je tu priliku odbila, a potom se javila na natječaj i bila je primljena. Bila je aktivna i u strukovnom organiziranju te je bila prva ženska predsjednica lokalnog društva arhitekata grada Osijeka koje je pod njezinim vodstvom postiglo mnoge uspjehe.

“Karijeru nisam strogo planirala, ali nekako sam uvijek prihvaća izazove, htjela sam nešto naučiti. Kad sam radila sama u firmi, mogu reći da mi je bilo najljepše, imala sam jedan projekt na kojem radim, završim ga, naplatim i posvetim se sljedećem”, ispričala nam je Željka. Što se tiče gradilišta, savjetuje mladim arhitekticama da od njih ne treba bježati jer se na njemu mogu osnažiti: „Morate pokazat stav i čvrstinu. Na jednom gradilištu sam doslovno imala situaciju da sam si mislila: to mi je bitan investitor, tu sve mora bit „tip top“ i ne smije se ništa pogriješiti. Ja sam dolazila na gradilište u crvenim cipelama, kao nadzorni inženjer. To je bila drama: gdje vam se ovo, gdje vam je ono, gdje vam je zaštitna oprema? Ako ja ne mogu u crvenim štiklama hodati po svom čistom i urednom gradilištu, e onda neće moći nitko.”

Za kraj ističe da nema univerzalnog puta do uspjeha: “Nema recepta, slušajte sebe, svoje instinkte, nemojte se bojati, ako nekad i pogriješite, sve ćete riješiti.”

Foto: Domagoj Biondić

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

mačke i automobili

Vozači, oprez. Mačke se zavlače u automobile u potrazi za toplinom

Niske temperature opasne su i za ljude i za naše četveronožne prijatelje, a među najranjivijima našle su se slobodnoživuće gradske mačke...
- Advertisment -