I dok mnoge poduzetnice mogu ispričati slične priče o svom karijernom putu, ono što se odvijalo u pozadini uglavnom ostaje neispričano. Natalija Pekić, dizajnerica interijera u Osijeku, vlasnica Studija Karizma i poduzetnica s više od 25 godina bogatog iskustva, izašla je iz svoje zone komfora i ispričala upravo takvu priču, o zakulisnim borbama koje su se zbivale u pozadini njezine naizgled savršene poduzetničke karijere.
“Čini mi se da smo svi mi u privatnom poslu prošli nekakve slične stvari, svi smo u nekom periodu svog života prepoznali da imamo petlje, znanja i kompetencije otići u privatan sektor i riješiti se okruženja koje je prethodilo nekoj našoj akciji. Slično je izgledao i moj razvoj karijere. Ja sam tamo negdje u prošlom stoljeću završila fakultet, jako uspješno, sa svim nagradama koje taj fakultet može donijeti. Znate onu pjesmu Bijeloga Dugmeta ‘Uvijek sam bio dobro dijete’? Tako je nekako išlo i moje obrazovanje”, započela je Natalija svoju životnu priču.
Pročitajte još: Produkt dizajnerica Anamarija Burazin Eškinja je primjer zašto se upornost baš uvijek isplati!
Nakon uspješno završenog fakulteta – bez posla
Kada bi trebala nacrtati svoj put, ova dizajnerica interijera s adresom u Osijeku kaže da to nikako ne bi bila ravna linija već niz stepenica, jer ne postoji lift koji bi vas prevezao do uspjeha, a nakon svake stepenice uslijedila je neka lekcija. Ova je poduzetnica prošla i javni sustav i obiteljsko poduzeće koje je uspješno prodala te je na posljetku došla do vlastitog. Iako se bavi dizajnom interijera, kaže da je to samo jedno od njezinih zvanja i zanimanja.
Iako joj je priča o uspješnom studiranju dala određeno samopouzdanje, prva životna prepreka dogodila joj se kada nakon fakulteta nije mogla naći posao. “Pisala sam mnoge molbe i skupila reprezentativnu količinu odbijenica. Moje prvo radno mjesto bilo je kod privatnika koji me prijavio na studentsku iskaznicu nekog drugog studenta jer ja više student nisam bila. Moje drugo radno mjesto bilo je u knjižari. Nakon toga mi se ukazala prilika da konačno odradim pripravnički staž, no uz jedan uvjet, odraditi godinu dana besplatno”, rekla je. „Lekcija te prve karijerne stepenice odnosila se na ego i spoznaju da ću se morati naučiti boriti s njim.“
‘Kao šefica financijske službe radila sam s ranjenima i mrtvima’
S obzirom na to da joj se nakon godinu dana volontiranja trebala otvoriti mogućnost trajnog zaposlenja, Natalija je na to pristala. Nakon dugo iščekivanih godinu dana započeo je rat i stvari su skrenule s očekivanog toka. S obzirom na to da je radila u jednoj bolnici, ponudili su joj da ode ili ostane i zadrži svoje radno mjesto.
“U naredne tri ili četiri godine radila sam sve i svašta, bez obzira na to što je moje radno mjesto bilo šefica financijske službe. Malo s papirima, malo s ranjenima i s mrtvima, i tada je krenuo najzanimljiviji dio u razvoju moje karijere. Te su mi godine donijele čitavi niz novih spoznaja i o meni i mojim sposobnostima, i na nekakav način me gurnule u svijet poduzetništva.
Pročitajte još: Mateja Košćak: Moj život u radnim cipelama i sa šljemom na glavi
Spoznala sam da moja socijalna inteligencija teško prihvaća, ono što mi zovemo sedma faza projekta, a to je nagrađivanje onih koji s projektom nemaju nikakve veze. Spoznala sam da imam problema sjediti u uredu 8 sati bez posla. Skužila sam da me smeta vrlo spor razvoj karijere, odnosno da ću napredovati jedino kada osoba koja je iznad mene umre (a još je živa). I prepoznala sam da imam problema s autoritetima koji nada mnom imaju moć samo na osnovu hijerarhijske pozicije, a ne na osnovu ekspertize. Zbog svega sam toga na kraju poduzetništvo prepoznala kao utočište”, kaže Natalija kroz smijeh.
Tragedije u pozadini uspješnog biznisa
U obiteljskoj firmi je počela raditi kod oca poduzetnika koji je u taj pothvat krenuo iz nužde. Priča da tada o vođenju poslovanja nisu znali ništa, postali su ekskluzivni dileri Helios boja za 5 županija, a ona je u toj firmi na kraju naučila mnoge bizarne stvari. Tako se pohvalila da između ostaloga sada zna voziti viličar, kamion te miješati boje. “Cilj je bio ovladati tehnološkim procesom kako bi njime znala upravljati jer sam direktor obiteljskog poduzeća postala tek nakon 5 godina kada je moj otac procijenio da “sve znam”.”
Kao najveći problem na kraju se pokazao nedostatak znanja o poduzetništvu, kako njihov vlastiti tako i općenito u društvu tog vremena.
Cijela se obitelj neizmjerno dala u očevu firmu, a tada je Nataliju zadesila druga po redu životna tragedija. “Da mi ne bi bilo dosadno u razvoju karijere, poduzeća i generalno učenju o svijetu poduzetništva, dobila sam rak. Prvo rat, onda rak. I sada ide 7 godina brutalnog života, ide 7 godina života bez para, jer sve što zaradimo potrošimo na liječenje. Ide podstanarski život i realno stajanje na mjestu punih 7 godina”, priča.
I kao da to nije bilo dovoljno, u tih ju je sedam godina zadesila treća životna tragedija. Oba su joj roditelja sudjelovala u teškoj prometnoj nesreći, a njenog je oca, koji je bio glava firme nesreća udaljila iz firme na više od godinu dana.
Pročitajte još: Najradikalniji potezi naših poduzetnica potaknut će vas na rizike!
Alternativni plan bi vam mogao spasiti firmu
“Taj period mog života naučio me čitavom nizu novih stvari. Jedna od njih je da ni sama nisam bila svjesna što sve i koliko mogu. Druga je da se s vremena na vrijeme treba osvrnuti i vidjeti što smo sve napravili i što smo sve pobijedili. Treća lekcija, koju spominjem svim poduzetnicima je, vezana je uz nešto što se u svijetu menadžmenta zove “avionski intervju” ili tzv. IF plan. Radi se o otvorenom razgovoru među vašim djelatnicima, a kada se radi obiteljskom poduzeću i članovima obitelji, na temu – ŠTO AKO. Što ako nam se dogodi nekakva tragedija, što ako ljudi koji nam u poduzeću vode projekte i iznimno su važni ‘poginu u avionu’?”, kaže.
Natalija taj IF plan nije imala do roditeljske nesreće, no ipak su preživjeli kao poduzeće i nastavili raditi i razvijati se. Kaže da joj je ovdje jako puno značila podrška njezinih djelatnika. Iako priznaje da je ovo neugodna i osjetljiva tema, smatra da je neophodna ako nečija obitelj, i obitelj djelatnika u firmi, ovisi o tom obiteljskom poduzeću. “Često sam čula za slučajeve u kojima je vlasnik obiteljske firme na žalost tragično stradao, a ostalim članovima – ni obitelji ni poduzeća, nije povjerio bankovne pinove, pristup računima ili najvažnijim dokumentima. Taj alternativni plan je vrlo važan i uvijek ga trebate dijeliti sa suradnicima bez obzira na kulturološku neugodu”, upozorila je Natalija.
Zbog svega što je prošla, kroz smijeh sada napominje da se u svome poduzeću profilirala u osobu koja se bavi kriznim menadžmentom. 2006-te je odlučila otvoriti firmu koja se bavi dizajnom interijera, i tako je postala prvo registrirano poduzeće u Osijeku za ovaj tip usluge. Nekoliko godina bila je na poziciji direktora i u obiteljskom poduzeću i u vlastitom poduzeću.
Pročitajte više: Blaženka Mičević ispričala koje su joj sve ‘fore’ dobacivali dečki ‘na gradilištu’, i kako je na kraju njezina geodetska firma postala uspješna
Prodaja obiteljskog poduzeća je emotivna, no mora biti racionalno vođena
Kaže kako obiteljsko poduzetništvo po vokaciji podrazumijeva transfer generacija, dakle prijenos poslovanja s prve na drugu (ili sljedeću) generaciju. Razvoj Natalijine karijere, kao i određene ekonomske promjene koje su se počele događati i u konačnici životne dobi njezinog oca, navele su njezinu obitelj na razmišljanje o tome što i kako dalje.
Na posljetku im se ukazala se prilika za prodaju poduzeća i nakon određenog broja dogovora i razgovora donijeli su tu odluku. Budući da je ona tada već bila van poduzeća 6 godina, cijeli ovaj proces bio joj je manje emotivan nego njezinom ocu. Tako kaže da je mogla racionalnije sudjelovati i donositi odluke. Na kraju su uspješno prodali brend, listu kupaca, zalihe roba i osnovna sredstva, i u konačnici vlastite ljude za koje su inzistirali da ih budući vlasnik mora zadržati minimalno godinu dana.
“Ono što je za mene uspjeh ne mora neminovno značiti i za vas, moja metrika nije univerzalna i nemojte dopustiti da vam bilo tko nameće svoju metriku uspješnosti. I drugo, u određenom vremenskom periodu biti uspješan znači da vam poduzeće raste i razvija se, kao i vi s njim, a u nekom drugom da je – preživjeti – jedina mjera uspješnosti. Da uspjeh dolazi lako, svi bi bili uspješni i milijunaši. Jedna stvar je imati ideju za poduzeće, a druga stvar je ostvariti ju. Taj proces zahtjeva ogromnu energiju, vjeru u sebe, odlučnost, hrabrost da se riskira i dom i obitelj, predanost 24/7, rad koji graniči s opsesijom. No, nije nemoguće, uopće nije nemoguće.
Svatko od nas ima nekakvu svoju životnu priču i to vas na određeni način i oblikuje, ili vas goni dalje ili vas tjera da odustanete, ali mislim da je univerzalna odlika poduzetnika, da ustanemo i nastavimo dalje “, zaključila je Natalija.
Foto: Privatna arhiva
