„[…] ponašanje osoba suprotnog spola koje meni izaziva nelagodu (kad mi komentiraju izgled ili dobacuju dvosmislene komentare), nekim mojim kolegicama godi (vjerujem da to prihvaćaju kao šalu i bezazlen flert). Ne osjećam se ugroženo, ali na poslu želim da me se doživljava profesionalno, a ne da moj pogled, osmjeh, dekolte ili pretjerana srdačnost donose projekte i poslove.“
Pročitajte više: Direktor HUP-a je smijenjen zbog seksualnog uznemiravanja, no solidarnosti sa žrtvama još kritično nedostaje i posredovana je isključivo putem medija
Što je spolno uznemiravanje?
Spolno uznemiravanje na radnome mjestu nije novonastali fenomen. Ono postoji već dugi niz godina, ali se o njemu progovara tek kada neki slučaj dospije u medije. Što govori u prilog tome da se ne rješava ni proaktivno ni učinkovito. Radno okruženje nikako ne bi smjelo biti mjesto na kojem se spolno uznemiravanje događa, kao ni mjesto koje takvo što tolerira. Brojna svjetska istraživanja, a i sam #metoo pokret koji je krenuo krajem 2017. godine, pokazali su da se spolno uznemiravanje na radnome mjestu i događa i tolerira.
Spolno uznemiravanje je rodno uvjetovano nasilje protiv žena. Jer u većini slučajeva muškarac je počinitelj, a većina žrtava su žene. Kao i drugi oblici seksualnog nasilja i spolno uznemiravanje na radnome mjestu se rijetko prijavljuje. Dok su posljedice toleriranja su dalekosežne, kako za žrtvu, tako i za tvrtke, ali i za društvo u cjelini. Najveće posljedice dakako, imaju same žrtve. Te posljedice su psihičke, fizičke i ekonomske prirode. Posljedice za tvrtke se očituju kroz lošu radnu atmosferu i pad produktivnosti te veći odljev zaposlenika. Što se u konačnici i financijski odražava na poslovanje tvrtke.
Istraživanje Dunje Bonacci Skenderović – neovisne stručnjakinje za suzbijanje nasilja protiv žena – „Na poslu želim da me se doživljava profesionalno“ je nastalo iz potrebe i znatiželje autorice. Autorica je, svojim istraživanjem, željela potvrditi da spolno uznemiravanje na radnome mjestu postoji. Željela je vidjeti poštuju li poslodavci zakonodavni okvir te time ujedno štite li svoje zaposlenike od spolnog uznemiravanja. Nadalje autorica je željela vidjeti postoji li prevencijski mehanizam u obliku edukacija koji bi nadopunjavao zakonodavni okvir. Svrha istraživanja je bila dobiti rezultate i na osnovu njih izrađivati prevencijske programe za tvrtke, ali i za sve druge institucije koje žele preventivno djelovati i na taj način raditi na osvještavanju i suzbijanju spolnog uznemiravanja.
Pročitajte više: Kuvajtska bloggerica hrabro istupila protiv seksualnog uznemiravanja: “Neću šutjeti!”
Kako je nastalo istraživanje?
Istraživanje je nastalo u okviru projekta Frida – projekt protiv spolnog uznemiravanja na radnom mjestu kojeg je osmislila i provodi autorica istraživanja. Rađeno je na prigodom uzorku. U istraživanju je sudjelovalo 448 osoba. Od toga 92.41% žena, 7.14% muškaraca, dok 0.45% nije odgovorilo na pitanje.
Čak 71.36% ispitanika/-ca je odgovorilo da su tijekom dosadašnjeg radnog vijeka doživjeli spolno uznemiravanje na radnome mjestu. Udio žena koje su doživjele spolno uznemiravanje na radnome mjestu iznosi 73.36%, a muškaraca 50.00%. Najčešći oblici spolnog uznemiravanja u čak 90.09% jesu neželjene seksualne primjedbe te sugestivni i uvredljivi komentari i/ili šale usmjerene prema osobi ili izrečene u prisutnosti osobe. Zatim slijedi požudno i neprimjereno izravno gledanje u dijelove tijela – 63.78%. Neželjene dodire, grljenje, ljubljenje doživjelo je 52.63% ispitanika/-ca, a neželjene pozive seksualne prirode 40.25% ispitanika/-ca. Čak 82.36% ispitanika/-ca označilo je kako su doživjeli/-le dva ili više oblika spolnog uznemiravanja i nasilja.
Svaki/-a treći/-a ispitanika/-ca koji/-a su doživjeli/-e spolno uznemiravanje na radnome mjestu, doživjeli/-e su ga od više od jedne osobe. Spolno uznemiravanje od nadređene osobe doživjelo je 61.18% ispitanika/-ca.
Što se tiče prijave spolnog uznemiravanja nekom u tvrtki, 83.23% ispitanika/-ca je navelo kako nisu nikom u tvrtki prijavili. Tek 16.77% je prijavilo spolno uznemiravanje na radnome mjestu. Prijavile su ga isključivo žene. Najveći dio ispitanica je uznemiravanje prijavilo isti ili sljedeći radni dan, njih 38.90%. U najvećem broju slučajeva, 53.57% uznemiravanje je prijavljeno nadređenoj osobi. Prijava nužno nije značila i pozitivan ishod budući da 51.85% ispitanica navodi kako nakon prijave nisu poduzeti nikakvi daljnji koraci. Na pitanje o tome kako je riješena prijava u 20.69% slučajeva ispitanicama nije poznato kako je riješena. U 20.69% slučajeva navode da je zlostavljač dobio opomenu, dok u 17.24% slučajeva uznemiravanje nije utvrđeno.
Pročitajte više: Sve što trebate znati o Istanbulskoj konvenciji
Zašto žrtve ne prijavljuju spolno uznemiravanje?
Najčešći razlog neprijavljivanja spolnog uznemiravanja je nepovjerenje u poslodavca – ispitanici/-ce u 56.77% smatraju da poslodavac neće ništa poduzeti u slučaju prijave. Čak 53.38% ispitanika/-ca odgovorilo je da su se sami/-e suprotstavili/-le zlostavljaču. Njih 34.96% je navelo kako nisu prijavili spolno uznemiravanje iz straha od osvete i/ili drugih neželjenih posljedica. Nadalje, njih 25.56% navodi da ne znaju komu to prijaviti u tvrtki. Njih 23.68% odgovorilo je kako nisu prijavili zbog srama. Dok zbog straha od gubitka posla zlostavljanje nije prijavilo 23.31% ispitanika/-ca. Udio ispitanika/-ca koji nisu prijavili zato što nisu upoznati s postupkom prijave iznosi 21.80%. Dok 21.43% ispitanika/-ca navodi kao razlog neprijavljivanja to što ne znaju je li to što se dogodilo bilo spolno uznemiravanje.
Ispitanici/-ce koji/-e rade u tvrtkama s 20 ili više zaposlenika u 44.89% odgovaraju kako je u njihovim tvrtkama uređen sustav prevencije kroz pravilnik o radu ili drugim sličnim dokumentom. Ipak 16.45% ispitanika/-ica odgovara da u tvrtkama u kojima rade nije uređen sustav prevencije kroz pravilnik o radu ili drugim sličnim dokumentom, dok ih je 37.33%, navelo/-le kako ne znaju je li pravilnicima uređena zaštita dostojanstva radnika.
Nadalje, 46.67% navodi kako u tvrtkama u kojima rade postoji povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika. Međutim, njih 23.56% njih navodi kako u tvrtkama u kojima rade ne postoji povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika, dok 29.77% ispitanika/-ca koji ne znaju postoji li povjerenik za zaštitu u tvrtki u kojoj rade.
Čak 75.22% ispitanika/-ca je odgovorilo kako u tvrtkama u kojima rade se ne provodi edukacija o spolnom uznemiravanju na radnome mjestu.
Na kraju istraživanja su dane preporuke, proizašle iz podataka. Tako se tvrtkama preporučuje:
- Provesti zakonsku obvezu zaštite dostojanstva radnika/-ica kroz interne akte tvrtke, kroz koje će se definirati način utvrđivanja okolnosti i činjenica potrebnih za donošenje odluka o pritužbi, kao i mjere sprječavanja nastavka spolnog uznemiravanja, ako i kada se ono utvrdi.
- Postaviti institut povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika.
- Provoditi redovite edukacije svih zaposlenika/-ca na temu spolnog uznemiravanja na radnome mjestu.
- Provoditi redovite edukacije povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika.
- Sastaviti interne obrasce za prijavu spolnog uznemiravanja na radnome mjestu.
Cjeloviti istraživački izvještaj dostupan je na https://projectfrida.com/istrazivanje
O autorici istraživanja: Dunja Bonacci Skenderović je neovisna stručnjakinja za suzbijanje nasilja protiv žena. Vlasnica konzultantske tvrtke Bonacci j.d.o.o. (www.bonacci.hr), osnivačica projekta Frida (www.projectfrida.com). U fokusu njezinog rada je prevencija spolnog uznemiravanja na radnom mjestu kroz edukacije. U svojoj karijeri radila je na brojnim projektima vezanim uz suzbijanje nasilja
Foto: PR
