Kakav život trebamo voditi da bismo bili mirni kada umremo?

Pitanje svih pitanje je – koji je smisao mog života ili kakav život trebam voditi da mogu ‘mirno’ umrijeti. Svatko od nas postavlja si pitanje o tome kad će nastupiti naša smrt, ali i koji je smisao života. Trebam li ostaviti trag? Kakav taj trag treba biti? Hoću li za nečim žaliti? Brojna su to pitanja na koje svatko od nas traži odgovore.


Pročitajte više: Kako isplanirati dobar završetak života?


Smrt i smisao života

Matthew O’Reilly je dio hitne pomoć već sedam godina, a na Ted konferenciji održao je predavanje pod nazivom “Am I dying? The honest answer.” (Umirem li? Iskreni odgovor.)

Tijekom svoje karijere susreo se s brojnim tragedijama, od automobilskih nesreća do uragana Sandy, što znači da su na njegovim rukama i pred njegovim očima ljudi umirali.

“Ako ste poput većine ljudi, smrt bi mogla biti jedan od vaših najvećih strahova. Neki od nas će vidjeti kako dolazi. Neki od nas neće”, objasnio je Matthew. On je obučen da reagira na pacijente koji mu kažu ‘Danas ću umrijeti!’, ali i da procjeni čeka li ih uistinu smrt.


Pročitajte više: Ima li (moj) život uopće smisla?


Jedna situacija potaknula je njegovu iskrenost i promijenila sve!

Tijekom karijere Matthew je imao brojne situacije u kojima su ga pacijenti pitali hoće li umrijeti, a on je jednostavno lagao. “Bojao sam se. Bojao sam se ako im kažem istinu, da će umrijeti u strahu, samo hvatajući te posljednje trenutke života.”

Sve se promijenilo prije 5 godina kad se našao na mjestu motociklističke nesreće. Vozač je pretrpio kritične ozljede, kao i mnogi u drugim slučajevima, pogledao je Matthew-a i postavio pitanje ‘Hoću li umrijeti?’. U tom trenutku Matthew je odlučio reći istinu.

“Odlučio sam mu reći da će umrijeti i da ne mogu ništa učiniti za njega. Njegova me reakcija šokira do danas. Jednostavno je legao i imao izraz prihvaćanja na licu. Nije bilo straha za kojeg sam mislio da će biti. Jednostavno je legao i kad sam ga pogledao u oči, vidio sam unutarnji mir i prihvaćanje. Od toga trenutka nadalje, zaključio sam da nije na meni da lažima tješim umiruće.”


Pročitajte više: Jelena Tomašević: Jeste li sretni?


Za čim ljudi žale na samrti?

S obzirom na to da je od toga trenutka odlučio govoriti pacijentima istinu u njihovim posljednjim trenucima, gotovo su svi imali istu reakciju, unutarnji mir i prihvaćanje. No, primijetio je tri obrasca u svim tim slučajevima.

Potreba za opraštanjem

Bez obzira na vjersko uvjerenje ili kulturno podrijetlo, postoji potreba za opraštanjem. Neki to nazivaju grijehom, a drugi jednostavno kažu da se kaju, no njihova je krivnja univerzalna.

Jedna od situacija koja se Matthewu urezala je briga o starijem gospodinu koji je imao srčani udar. Dok je pripremao opremu za neizbježni srčani zastoj, počeo je govoriti pacijentu o njegovoj skoroj smrti. Pacijent ga je pogledao u oči i rekao: “Volio bih da sam više vremena provodio sa svojom djecom i unucima, umjesto da sam bio sebičan sa svojim vremenom.”

Suočen s neposrednom smrću, sve što je želio bilo je oproštenje.

Potreba za sjećanjem

Drugi obrazac koji je primijetio je potreba za sjećanjem, željeli su osjećati da će živjeti dalje. “Potreba za besmrtnošću u srcima i mislima njihovih najmilijih, mene, moje posade ili bilo koga drugoga. Nebrojeno puta sam imao pacijenta koji me pogledao u oči i rekao ‘Hoćete li me se sjećati?’.

Potreba za smislom

“Posljednji obrazac uvijek me najdublje dotiče, u dušu. Umirući trebaju znati da je njihov život imao smisla. Moraju znati da svoj život nisu potrošili na besmisleno ispunjavanje zadataka”, iznio je Matthew.

Na početku svoje karijere odazvao se na poziv, a u vozilu je bila ženska osoba u kasnim 50-ima teško prikliještena. Dok su vatrogasci radili na tome da je uklone iz automobila, Matthew joj je počeo pružati skrb. Dok su razgovarali, rekla mu je: “Toliko sam toga više željela učiniti sa svojim životom.”

Osjećala je da nije ostavila trag, ali dalje kroz razgovor je saznao da je ona majka dvoje usvojene djece i oboje su stremili prema medicini. Zbog nje je dvoje djece imalo priliku koju inače nikada ne bi imali i uz to će nastaviti spašavati živote.

Bojimo li se smrti ili neproživljenog života?

Američka poduzetnica Arianna Huffington u jednoj je kolumni napisala kako svaki dan razmišlja o smrti. Arianna navodi kako je smrt univerzalno iskustvo koje svi dijelimo. Bez obzira smatramo li da nas nakon smrti čeka nešto drugo ili potpuno nestajemo. “Svjetska stopa smrti iznosi 100 posto“, ističe.


Pročitajte više: Zašto Arianna Huffington svaki dan razmišlja o smrti?


Ne samo to, Huffington navodi kako opsesivno dokumentiramo svoje živote kako bi naša digitalna ostavština mogla živjeti kad nas više ne bude. Isto tako, bježimo u posao, gužvu, stvaramo stres i ubrzavamo kraj života pokušavajući izbjeći da se s njom suočimo.

Ali smrt nije samo još jedna neučinkovitost koju treba narušiti. To je stvarnost koju treba unijeti u naš svakodnevni život i priznati sebi tu stvarnost upravo sada, svakog dana.

Ono što Matthew i Arianna zapravo ističu je da su smrt i smisao života usko povezani, odnosno da se trebamo svaki dan sjetiti smrti baš kako bismo iskoristili život.

Foto: Unsplash/Nathan Dumlao, TedX Screeshut

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

akontacije za plin

Veliki vodič za potrošače plina: Akontacije ne morate platiti, evo i...

Nakon što su se izmijenili opskrbljivači, kupcima plina u Zagrebu, Zaprešiću i Velikoj Gorici stižu akontacije koje nisu trebale stići, oni...
- Advertisment -