Primjer Petre Razić Rogić uspješno se suprotstavlja kod nas još uvijek ukorijenjenim predrasudama da tehnologija i biznis nisu za žene i majke. Nakon matematičke gimnazije diplomirala je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, MBA zaslužila na Ekonomskom fakultetu te poslovnu karijeru započela u hrvatskom uredu Hewlett-Packarda. Danas vodi regionalnu podružnicu drugog tehnološkog giganta, HTC-a, koji je jedan od najznačajnijih svjetskih proizvođača mobilnih uređaja. Bavi se humanitarnim radom i majka je dvoje djece.
Petra Razić Rogić na čelu HTC-a za Adria regiju
Koja je trenutna pozicija HTC-a u regiji koju vodite, dakle na teritoriju Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine?
Bilježimo odlične poslovne rezultate i najbrži rast u regiji te svi parametri ukazuju na daljnji potencijal rasta na ovim područjima, pa i naša očekivanja idu u tom smjeru. Iznimno smo zadovoljni poslovanjem.
Što u narednom periodu možemo očekivati od HTC-a – i globalno i u spomenutoj, našoj regiji?
HTC je premium brend, pa su i naša očekivanja uvijek bila visoka, a takva će i ostati. To nas, uz usmjerenost na inovativnost i želju da svojim korisnicima uvijek nudimo više, kontinuirano potiče i motivira da budemo sve bolji. U centru svega što radimo prvenstveno su naši korisnici, pa i u narednom periodu pripremamo niz novih odličnih uređaja koji će, sigurna sam, postaviti nove standarde u svijetu pametnih telefona.
Kada govorimo o regiji, izgradili smo vrlo čvrstu poziciju među korisnicima i operaterima, tako da trebamo samo nastaviti putem koji smo si zacrtali i rezultati neće izostati.
Koje su posebnosti naše regije u navikama korištenja mobilnih uređaja?
Naša regija vrlo je zahvalno tržište za pametne telefone, koje po tom pitanju još nije doseglo svoj maksimum. U usporedbi sa zemljama Zapadne Europe to znači manji udio korisnika pametnih telefona, što nam ostavlja prostor za napredak u rezultatima.
Korisnici pametnih telefona na ovim prostorima jako puno pozornosti polažu prije svega na brend, a tek onda na funkcionalnosti i performanse uređaja. Ljudi su često spremni više platiti nešto što je “in” brend, pa će svakom novom brendu biti vrlo izazovno pozicionirati se na hrvatskom tržištu. Što se nas tiče, HTC je već vrlo dobro prepoznat kao brend premium pametnih telefona, što je i vidljivo iz naših poslovnih rezultata.
Kakve su žene kao korisnici mobilnih uređaja?
Prije par godina HTC je u Hrvatskoj bio manje poznat i korisnici su nam bili mahom poslovni ljudi. Taj se trend drastično promijenio, i to od modela Rhyme koji je došao u ljubičastoj boji sa “ženskim dodacima”. Predstavili smo ga na modnom događanju te je polučio odlične rezultate među “stylish korisnicima”. Otad se polako promijenila percepcija HTC-a među korisnicima, te sve više poklonika nalazimo među ljudima koji osim tehničkih karakteristika pozornost polažu i na izgled uređaja. Vjerujem kako se HTC tu jako dobro pozicionirao zahvaljujući uređajima koji oduševljavaju svojim performansama te kultnim dizajnom.
Jeste li se Vi osobno tijekom svog obrazovanja i karijere susretali s predrasudom da tehničke struke nisu za žene? Ako jeste, na koji ste se način nosili s time?
Završila sam “muški fakultet”, a na zadnjim godinama studija bilo je svega par žena. Karijeru sam započela u HP-u, gdje prevladavaju muškarci, a i danas sam u telekomunikacijama – u većinom “muškom” okruženju. Ne mogu poreći da sam se kroz sve ove godine susretala s predrasudama koje nažalost još uvijek postoje u našem društvu – da žene nisu predodređene za tehničku struku ili vodeću poziciju. Sjećam se jedne zgode na drugoj godini fakulteta kada mi se pred punom dvoranom jedan eminentni profesor obratio: “Kolegice, što vi radite ovdje, Filozofski fakultet je zgrada pored?!” Moj je odgovor bio: “Znam, profesore, upisat ću ga paralelno iduće godine.” Takvih je zgoda bilo i kasnije na mome putu, ali nikada nisam dozvolila da me demotiviraju. Dapače, bile su mi dodatni vjetar u leđa da dokažem da sam ne jednako dobra, već i bolja u odnosu na ono što se očekuje od jedne žene. Srećom, moja iskustva većinom su pozitivna. Također, kada se jednom dokažete kao znalac i stručnjak, itekako pronađete svoje mjesto pod suncem te steknete priznanje za svoj rad i rezultate. Nikada se nisam previše zamarala predrasudama, uvijek sam čvrsto vjerovala u sebe i bila sam sigurna da se svaki uloženi trud prepozna i valorizira. Volim svoju branšu, volim ovaj posao u “muškom svijetu” te istinski vjerujem da se u njemu jako dobro snalazim.
Što biste savjetovali mladim ženama koje žele karijeru u ICT (informacijsko-komunikacijskoj) industriji?
Mladim ženama savjetovala bih da svakako budu ustrajne u onome što žele. Iako je čak i istraživanjima utvrđeno da su zanimanja u ICT industriji dominantno muška, mislim da je potrebno poticati žene da budu zastupljenije u ovom izazovnom i perspektivnom gospodarskom sektoru. Kao uostalom i u drugim područjima i sektorima, udio žena bitno je povećati i zbog vještina, karakteristika i umijeća koje žene donose u sektor, kao što su kreativnost, empatija, socijalne vještine itd. Vlastitim slučajem možemo poslužiti kao dobri primjeri i uzori za ostale žene kako bi se u konačnici promijenila slika o zanimanjima i udio žena u ICT sektoru. Vjerujem da se treba skupiti kritična masa, a to je proces koji traje. Trebat će vremena i za ženama približiti karakteristike, perspektive i atraktivnost ICT poslova. Smatram da društvo u cjelini ima važnu ulogu u edukaciji te rušenju predrasude da se u ICT industriji dobro snalaze i dobro prolaze jedino muškarci – te predrasude treba hitno mijenjati.
Osnivačica ste udruge “Vrtić za sve”. Koji je njezin cilj?
Tako je, jedna sam od osnivačica i predsjednica neovisne udruge građana “Vrtić za sve”. Njezin primarni cilj je ostvarenje prava svakog djeteta na smještaj u ustanovu za predškolski odgoj, u adekvatnim sigurnosnim, funkcionalnim i estetskim uvjetima. Udruga je nastala slučajno, no na nju sam vrlo ponosna. Potaknuta vlastitim iskustvom nemogućnosti upisa djeteta u vrtić, skupila sam nekolicinu roditelja entuzijasta s ciljem da promijenimo nešto po pitanju predškolskog odgoja. Nakon prosvjeda, građanske inicijative, udruga je bila logičan slijed i u jednom smo trenutku okupili stručnjake iz svih područja te se etablirali kao uvažena karika.
Imate dvoje djece, zahtjevan posao i bavite se humanitarnim radom. Kako sve stižete?
Mislim da su u poslu, kao i u svemu ostalome, najvažniji volja i ljubav. Nastojim se posvetiti stvarima koje su mi važne, pri tome znajući prioritete. No ključ svega leži u dobroj organizaciji vremena. Trudila sam se oko svoga obrazovanja, odabrala ono što me zanima i što vjerujem da radim dobro. Svoju karijeru postupno sam gradila i ona je važan dio mog života, koji me kao i ostali aspekti određuju kao osobu. Radim izazovan, dinamičan posao koji volim i koji me ispunjava u profesionalnom smislu, a istovremeno svakodnevno učim, prvenstveno o ljudima. No, isto tako, u svemu tome imam veliku podršku. Tu prvenstveno mislim na svoju obitelj, supruga, djecu i roditelje, koji mi daju snagu, energiju i motivaciju za ići naprijed. Oni su zapravo moja inspiracija za sve što radim i na neki način predstavljaju protutežu mom užurbanom poslovnom životu – i na tome sam im zahvalna.
Kad počinje i kako izgleda Vaš prosječan radni dan?
Moj prosječan radni dan počinje vrlo rano. Ustajem se u 7 sati, djecu spremam za vrtić i školu. Doručkujemo zajedno. Nakon toga idem na posao. Jednom tjedno sam van Hrvatske, na putu. Radni mi dan često nema fiksnog radnog vremena, no nekako sam se isprakticirala da djelomično uspijem odraditi i obaveze u kući, otići u vrtić, u školu, na izvanškolske aktivnosti s djecom. Odlazim redovito tri puta tjedno na fitness i to je vrijeme samo za mene – uz održavanje forme to je i ventil i kanalizacija stresa. Jednom tjedno dolazi teta Marica koja pomaže oko kućanskih poslova (beskrajno sam joj zahvalna). Navečer smo ponovo svi na okupu, puno razgovaramo i družimo se. Nerijetko nakon što djeca zaspu ja sjedam za laptop i završavam posao. Radni tjedni iznimno su mi dinamični i natrpani obavezama, no zato se vikendima trudim isključiti i posvetiti isključivo obitelji. Vrijeme provodimo na izletima, putovanjima, u prirodi. Volim svoj život i, iako postoje stresni i jako naporni trenutci kada se poželim baviti nečim manje zahtjevnim – znam da me put koji sam odabrala, iako težak, istinski ispunjava i čini sretnom.
Foto: HTC
