Sve se više žena u Hrvatskoj odlučuje otisnuti u poduzetničke vode. Većinom se radi o ženama u tridesetim godinama koje su iskusile rad u velikim tvrtkama i shvatile da bi radije radile nešto drugo.
Dobar prvi poslodavac može biti dvosjekli mač
Ekonomistica Vlatka Delač godinama je radila u Metrou – prvo u odjelu kontrolinga, da bi veoma brzo postala direktorica kontrolinga.
“Šest godina sam radila u kontrolingu, od toga sam tri godine bila voditeljica odjela. S 27. godina sam preuzela tu ulogu, što je možda bilo malo prerano”, priča Vlatka Delač prisjećajući se svojih početaka.
Nakon šest godina u Metrou, pružila joj se prilika za odlazak u Crowe Horwath na poziciju Financial Advisory Services mendžera. To je za nju bio poseban izazov i veoma vrijedno iskustvo jer se radilo o poslu koji je bio potpuno drugačiji od onog što je do tad radila.
“To je posebno iskustvo, imaš puno klijenata iz različitih industrija i jako brzo učiš. Ali, meni to nije odgovaralo. Jednostavno dođeš, odradiš projekt i odeš. Nema kontinuiteta”, kaže Vlatka i dodaje kako je to novo iskustvo trajalo dvije godine.
“Onda su me zvali iz Metroa da se vratim jer su osnivali odjel strateškog upravljanja projektima. Tamo sam se vratila kao “head of program office”. Nakon toga sam bila direktorica financija i računovodstva”, priča Vlatka i dodaje kako joj nije bio problem vratiti se u tvrtku uz koju ju vežu pozitivna iskustva.
Međutim, isto tako smatra kako dobar prvi poslodavac, za mlade ljude, može biti dvosjekli mač.
“Kad ti je prvi poslodavac dobar, onda je to jako loše jer ga ne znaš cijeniti. U jednom trenutku osjetiš nemir i poželiš vidjeti kako je to kod drugih poslodavaca. Upravo zbog nedostatka prethodnih (negativnih) iskustava kod poslodavca, mladi imaju potrebu istražiti kako je drugdje”, kaže Vlatka.
Ona osobno, nije imala potrebu promijeniti poslodavca jer je željela vidjeti kako je negdje drugdje, već je osjetila potrebu za nečim novim, za daljnjim razvojem karijere.
Svakih 5-6 godina potreban je zaokret u karijeri
“Ja sam imala potrebu promijeniti ono što radim. I to bi svakome preporučila – da svakih 5-6 godina napravi potpuni preokret u karijeri. Uvijek sam bila na neki način u financijama, ali sam unutar toga promijenila jako puno područja i kroz cijelu svoju karijeru sam uživala u treniranju drugih. To mi je bila ljubav i ono što mi je davalo ekstra pozitivu na poslu, raditi s mladim timom”, ističe Vlatka.
Povratak u Metro otvorio joj je neke nove mogućnosti s kojima se do tad nije susretala. Tako je postala instruktorica u Metrovoj internoj akademiji i druge učila projekt managementu. Iako je balansiranje između pozicije Direktorice financija i računovodstva i volontiranja u akademiji bilo naporno, shvatila je koliko zapravo uživa u prenošenju znanja drugima.
Pozicija članice Uprave razvija poseban skup vještina
Svoje napredovanje nastavila je 2012. godine, kada je imenovana na mjesto članice uprave Metroa. Iako je njeno imenovanje u upravu bio logičan nastavak karijere, za Vlatku je to bilo razdoblje donošenja teških odluka i otkrivanja što zapravo želi raditi u životu.
“Meni je to bilo iskustvo koje mi je pokazalo što želim, a što ne želim raditi. Taj posao člana uprave, koliko god razvija skup vještina poput strateškog razmišljanja, motivacije drugih, leadershipa, provođenje projekata s minimalnim resursima, toliko i promijeni način na koji razmišljaš. Ali, na kraju se sve svodi na to koliko netko uživa u svom radnom danu koji nije kratak”, pojašnjava Vlatka.
Iako ona tijekom karijere nije imala pretjeranih problema s napredovanjem, svjesna je da “uredska politika” može i igra veliku ulogu u tome tko će doći na koju poziciju.
“Shvatila sam nešto o sebi – da bi shvatila takve stvari na poslu (op.a. uredsku politiku), morala sam uložiti puno energije jer to nije nešto što ja prirodno želim raditi, a ustvari je važno. Imaš neki projekt koji si odradio i koji je uspješan, ali ako ga ne promoviraš kao važnog, nitko ga neće primijetiti. Takav je svijet. Uspjeh treba iskomunicirati”, ističe Vlatka.
Žene obično bježe od “uredske politike” i zbog toga možda propuštaju priliku za napredovanjem, no Vlatka smatra da se “politika” ne odnosi samo na lobiranje za napredovanjem.
“Nema veze kakav si ti, jesi li si žena ili muškarac, sklon politici ili ne. To je apsolutno nebitno. Važno je da znaš kakav si i da svoje nedostatke kompenziraš ljudima kojima ćeš se okružiti. A to je pitanje ega. Da si svjestan da imaš puno prednosti, ali i da si svjestan svojih nedostataka. Čak ne moraš imati ljude koji te nadopunjavaju, ali moraju biti svjesni toga na čemu radiš i da ti onda pomognu kad zapneš”, smatra Vlatka kojoj “uredska politika” nikad nije bila previše draga.
“Da sam uložila energiju u to, mogla sam biti dobra. Nije to nuklearna fizika, već pitanje promatranja okoline i jako puno networkinga, koji ja ne volim raditi. Žene su jako fokusirane na operativne poslove i da se sve odradi kako treba. Pogotovo ako si član uprave za financije jer je tu jako važna usklađenost sa zakonima”, pojašnjava naša sugovornica.
I sad radim puno, ali više uživam
“Mene je pozicija članice uprave doslovno zatekla. To je nekakav objektivan slijed, nakon što si bio direktor kontrolinga te financija i računovodstva, sljedeći je korak uprava. No, ja sam stvarno puno razmišljala da li prihvatiti tu funkciju ili ne. Bila sam u situaciji da ako to ne prihvatim, izgubit ću više u odnosu na trenutno stanje. Ali, čovjek mora slušati instinkte u životu, onaj prvi glas koji se javi u tebi kad si suočen s nekom odlukom. Moje cijelo tijelo je vrištalo “ne””, prisjeća se naša sugovornica, koja je poziciju članice uprave Metroa napustila u ljeto 2014. godine.
Odluku o odlasku iz uprave, ali i iz Metroa, nije donijela naprečac, već nakon duljeg razmišljanja i razgovora sa suprugom.
U poduzetništvu nema granica
“Razgovarali smo suprug i ja dugo o tome. On se počeo baviti projektima u kojima je često znao reći “joj da mi je netko kao ti u timu”. Onda smo shvatili da biti član uprave nije nešto što ja želim raditi i da želim otići iz korporacije”, priča Vlatka koja danas radi sa suprugom u tvrtki Simulus grupa.
“Korporacija je jedno posebno okružje. I dok ne probaš fleksibilnost i čisti zrak koji ti poduzetništvo nudi zapravo ne znaš što propuštaš. Da, poduzetništvo je naporno i stresno, ali zadovoljava tvoj“drive””, kaže Vlatka koja ne žali za vremenom provedenim u korporaciji jer ju je naučila brojnim stvarima. Ali, o povratku u korporaciju ne razmišlja.
“Mislila sam da nisam poduzetna dok sam radila u korporaciji. U financijama paziš na rizike i uvijek sam mislila da nisam poduzetna. A u biti nisam bila u području koje je bilo poduzetno. Zato mi je bio potreban period prilagodbe. U poduzetništvu nema vremena za razmišljanje, stvari se događaju sad. U korporaciji sve ide sporije. Jako puno tvrtki se s tim muči, nisu dovoljno fleksibilne i poduzetne”, uspoređuje razlike između poduzetništva i korporacije naša sugovornica.
“Kad si u poduzetništvu, nemaš granica. Nebo je granica. Idi, ništa te ne priječi. Koliko ćeš napraviti ovisi samo o tebi. To je ljepota poduzetništva, nisi ničim ograničen.”
Ne žali za odlaskom iz velike tvrtke i ulaskom u poduzetničke vode. Smatra da je to učinila u pravom trenutku, i što se tiče tržišta, ali i što se tiče nje same.
“Morala sam sazreti. Jer je potrebna hrabrost da bi krenuo u poduzetništvo, ali u poduzetništvu nema mjesta za strah. Mlade generacije se moraju osloboditi straha koji im je bio usađivan. Još uvijek nas drže korijeni i potreba za stabilnošću. Što ti to znači kad imaš toliko mogućnosti za bavljenje različitim stvarima, samo moraš imati skup vještina da te ideje pretvoriš u nešto što se može prodati na tržištu. Upravo zahvaljujući tim vještinama koje sam naučila u svojoj karijeri dok sam radila u korporaciji, mogu sad tako nešto raditi. Ali bez te kombinacije bilo bi mi puno teže”, dodaje Vlatka koja kao “poduzetnica” radi jednako naporno kao kad je bila članica uprave Metroa. Ali uz jednu veliku razliku.
“I sad radim puno, ali je drugačije nego u korporaciji. Ako te nešto zainteresira, onda radiš kao manijak. Imaš i volju i sjest ćeš i raditi dok to ne napraviš, ako nemaš zadovoljstva u poslu onda je jako teško preživjeti radni dan”, kaže na kraju naša sugovornica koja uživa u prenošenju svog znanja na druge i u svom “poduzetničkom” životu.
Foto: privatna arhiva Vlatke Delač
