Koviljka Aškić je poduzetnica i inovatorica na području ekologije, vlasnica uspješne tvrtke Eko Adria za savjetovanje o zaštiti okoliša. No ono po čemu je njena priča prilično inspirativna, je put koji je prešla kako bi postigla sve što danas ima.
Odmah nakon završetka kemijsko-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, Koviljka se zaposlila u tvornici stakla u Puli kao rukovoditeljica kontrole i laboratorija, no kako dolazi do prodaje tvornice, a ona zbog troje male djece ne može prihvatiti nove uvjete koji uključuju preseljenje u Mainz u Njemačkoj, ostaje bez posla.
Koviljka Aškić: Polako slažite mozaik, komadić po komadić
„Bio je to težak period u životu. Prijavila sam se na burzu nakon gubitka posla i nakon 15 dana su me zvali da budem zamjena u školi na svega nekoliko dana. Našla sam se pred odlukom – izgubiti cijelo mjesečnu naknadu s burze za samo nekoliko dana predavanja ili prihvatiti taj novi angažman za par stotina kuna. Odlučila sam prihvatiti posao zamjene u školi“, ispričala nam je Koviljka.
Na posljetku, to se pokazalo sudbonosnim korakom jer tamo je stekla prijeko potrebne kontakte preko kojih se malo po malo počeo razvijati njezin budući posao.
„Najprije vam se sve sruši i nije lako. Ali smatram da ljudi trebaju prihvatiti svaku, i najmanju šansu, a ne odmah očekivati uspjeh i veliku zaradu. Netko vam može odškrinuti vrata, ali vi ste ti i koji ih morate otvoriti sami. To je ujedno i moja poruka svim ljudima koji žele pokrenuti posao – ne očekujte odmah sve, sagledajte cijelu sliku i polako slažite mozaik, komadić po komadić“, savjetovala je Koviljka.
Na početku je radila u školi, išla je od zamjene do zamjene, predavala je kemiju, fiziku, neko vrijeme u jednoj školi bila i ravnateljica, a paralelno je preko ugovora o djelu obavljala savjetovanje u vezi zaštite okoliša i uporabe opasnih kemikalija.
Nakon što je postepeno radila za sve više klijenata, na više ugovora o djelu, Koviljka je odlučila napokon otvoriti svoj obrt, ‘Eko Adria consulting’ 2005. godine.
Biznis iz kuhinje uz troje djece
Kaže, njezine usluge su bile jeftine, morale su biti, jer tko bi inače dao posao nekome tko nema renomiranu tvrtku? Svaki rad i materijal koji bi radila danima, do duboko u noć, išao je na reviziju u Ministarstvo zaštite okoliša i tamo čekao odobrenje. Tek kada bi prošao, mogla je sa svojim rješenjem ići klijentu.
„Puno stvari niti sama nisam znala niti sam ikada radila, ali to me nije omelo da prihvatim posao. Razmišljala sam, naučit ću kao i sve drugo. Znala sam dugo surfati internetom, proučavati zakone, telefonirati da dobijem informacije, zvati i samo Ministarstvo i uvijek bi mi ljubazno odgovorili što me zanimalo“, kazala je Koviljka. Usto, prije 15-20 godina do ekologije se nije toliko držalo, kao danas. Sve je još bilo u začecima te nije postojalo previše interesa i planova za zbrinjavanje otpada, gospodarenje otpadom itd..trebalo je znati doći do posla i do pravih ljudi, zainteresirati ih, educirati..
Za obrt, pojašnjava, tada nije trebalo toliko dozvola, papirologije i ovlaštenja kao danas i ona je doslovno započela u vlastitoj kuhinji. Ubrzo se našla suočena s troškovima telefona, knjigovođe..nije znala hoće li svaki mjesec od zarade uopće moći sve to pokriti i sama sebi isplatiti plaću, jer u svojem je obrtu zaposlena od početka. Radila je često do duboko u noć i bila jako iscrpljena jer je usput brinula i o troje djece. U međuvremenu je upisala i postdiplomski studij, pa je količina obaveza zaista bila vrlo velika, a svaki vikend morala je putovati za Zagreb.
Nakon nekoliko godina, obrt je poslovao solidno i stabilno i Koviljka ga potom ‘prenamjenjuje’ u tvrtku, prvenstveno zbog poreznih zavrzlama.
Od “one-woman” show-a do firme sa šestero zaposlenih
Tvrtka ima šest zaposlenih , a radni dan im započne jutarnjim sastankom na kojem se analizira što su sve prethodnog dana obavili i što još treba obaviti. Posao uključuje puno terenskog rada, ali i iznenađujuće puno papirologije, pa Koviljka upozorava da je to ono na što se budući ekolozi trebaju pripremiti.
„Ljudi često nemaju točnu predodžbu o ovom poslu, smatraju da mi spašavamo delfine, no to nije ekologija. Ovdje treba poznavati niz zakona i propisa da bi na primjer svom klijentu omogućio da njegovo postrojenje zadovolji ekološke standarde“, kazala je Koviljka.
Kućni ured više ne prakticira, a vremena kada se brinula o djeci uz pomoć roditelja, sad su iza nje. Koliko joj je god na početku bilo teško, kaže, ne bi mijenjala ovo što sada ima, ni za što. Tri sina su odrasla i svi su završili fakultete u Zagrebu, no nitko se nije okrenuo ekologiji, pa Koviljka ozbiljno misli o nekom obliku ‘radničkog dioničarstva’, pri čemu bi njezini zaposlenici posjedovali po dio tvrtke u kojoj rade. Neki od njih, uz Koviljku su godinama, pa se stvorila prisna i povjerljiva poslovna atmosfera.
Inovacija za čisto more i doprinos gospodarskom rastu
U budućnosti se njezina tvrtka, pored dosadašnjih poslova, namjerava okrenuti edukaciji na području zaštite okoliša.
Trenutno razvija pilot-projekt sa tvrtkom Metris, zajedno sa svojom suradnicom Ana-Marijom Kutlić s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta. Taj projekt bi kroz vremenski rok od tri godine, sredstvima povučenim iz europskih fondova, podrazumijevao građenje mobilnog postrojenja u kojem bi se pročišćavali sedimenati i muljevi – onečišćena tla, sedimenti u morskim lukama i slično.
Na tom mulju i sedimentima, rekla je Koviljka, neki znaju dobro zaraditi, dok se kod nas ili s njim ne postupa na propisani način ili se izvozi kao opasan otpad u Austriju. Mogli bismo se mulja rješavati jeftinije i još možda uprihoditi neka sredstva od korištenja očišćenog mulja u građevinarstvu. Postrojenje bi zaposlilo i nove ljude, razvilo nove ideje i iskustva, a ova ambiciozna inovatorica još je u fazi čekanja odobrenja projekta, iako se nada najboljim rezultatima.
