Razgovarate li s ljudima o njihovom radnom iskustvu ili možda iskustvu njihovih poznanika, riječ „mobbing“ vjerojatno će se u jednom trenutku provući kroz razgovor. S tim se pojmom počelo baratati na gotovo svakodnevnoj bazi, no čini nam se da je i dalje obavijen velom tajne.
Mobbing predstavlja specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njenog ugleda, časti, dostojanstva i integriteta, a ide toliko daleko dok se osobu u potpunosti ne otjera s radnog mjesta.
Mobbing “rezerviran” za žene
Prema rezultatima ankete iz 2013. godine, koju popunjavaju osobe koje se obrate Udruzi mobbing, od ukupnog broja anketiranih 72% bile su žene i to u dobi od 20 do 35 godina njih 23,75%, od 36 do 50 godina 37,5% te od 51 do 65 godina 38,75%. Jadranka Apostolovski iz Udruge mobbing kaže nam da su žene izložene većem riziku da postanu žrtve zlostavljanja, dok muškarci češće sudjeluju u zlostavljačkom ponašanju. U situaciji kada su žene te koje zlostavljaju, u većini slučajeva njihova je žrtva također žena. Muškarci žrtve mobbinga češće doživljavaju prijetnje i fizičke nasrtaje, dok se oko 15% žena susrelo i sa seksualnim zlostavljanjem na poslu.
Situacija nije ništa pozitivnija ni u nekim drugim zemljama Europe. Istraživanje pokreta Opportunity Now iz Londona pokazalo je da je čak 52% ispitanih žena iz Velike Britanije u posljednje tri godine doživjelo nekakav oblik uznemiravanja na radnom mjestu, a njihovu priču potvrdili su i ispitani muškarci koji su izjavili da su često svjedočili ovakvom ponašanju. Uglavnom je riječ o spolnoj i rasnoj diskriminaciji, namjernom otežavanju radnih zadataka te onemogućavanju napredovanja. Istraživanje je pokazalo da je tek 1% žrtava prijavilo ovakvo ponašanje, što znači da šute i same žrtve, ali i oni koji mobbingu svjedoče, dok poslodavci i institucije ne pružaju dovoljnu pomoć.
Mobbing u hrvatskoj praksi
Iako se o mobbingu još uvijek priča uglavnom anonimno i potiho, žene s kojima sam imala prilike razgovarati vrlo su rado podijelile svoje iskustvo u nadi da će pomoći nekome i pokrenuti nešto po pitanju kažnjavanja nasilnika.
Ivana Matić, osnivačica Women in Adria, na svojoj je koži mobbing osjetila dvaput. U prvom je slučaju, kaže, bila još početnik, pa je mobbing šefice podnosila jer se nije usudila postavljati na stariju, nadređenu osobu. No, sljedeće iskustvo bilo je drugačije. Ovoga puta mobbing je nad njom vršio neposredno nadređeni muškarac, ujedno i partner u tvrtki. Iako je već ranije prijavljen za mobbing, to nije utjecalo na stanje. Uzevši, kako kaže Ivana, „pik“ na nju, davao joj je sve više posla, postavljao nerealne ciljeve i rokove, pravila i kriteriji koji su vrijedili za sve ostale nisu vrijedili i za nju već je njoj letvica uvijek bila postavljena više, i nikada nije bio zadovoljan odrađenim poslom.
Razgovarala sam s još četiri žene žrtve mobbinga, koje su htjele ostati anonimne. U sva četiri slučaja bilo je riječi o mobbingu njima nadređenog muškarca, a zanimljivo je da su svi nasilnici već ranije prijavljeni za mobbing ili su s njima problema imali i drugi radnici u tvrtki. Ono u čemu se mobbing svakodnevno sastojao uključivalo je:
- autoritativno postavljanje bez ikakvog pravog povoda,
- šturu, nedorečenu, terminski neomeđenu ili jednosmjernu komunikaciju bez mogućnosti žrtvinog sudjelovanja u istoj,
- neuvažavanje žrtvinog mišljenja u poslu,
- česte prijetnje otkazom,
- zadavanje nemogućih zadataka i rokova,
- preuzimanja zasluga za posao koji nije on odradio već žrtva,
- delegiranje svog dijela posla,
- dvostruki standardi kad je u pitanju dijeljenje informacija s njegove i žrtvine strane,
- davanje nepotpunih informacija i zadataka,
- davanje povratnih informacija u velikoj količini mailova,
- nedostatak bilo kakve zaštite, povjerenja, motivacije,
- vrijeđanje osobno i putem mailova,
- učestalo zvanje i ispitivanje u vezi stvari za koje su odgovorni drugi odjeli,
- konstantno okrivljavanje za sve što u tvrtki ne valja, unatoč žrtvinim odličnim rezultatima u vlastitom sektoru,
- zvanja i prozivanja kasno navečer, vikendom, praznicima.
Sve naše sugovornice u nekom su obliku dale drugima do znanja što se događa, no pozitivnih pomaka nije bilo. „Cijela Uprava je obaviještena o tome i obećali su neke promjene, ali nažalost one se nisu dogodile. On je i dalje nadređeni“, iskustvo je jedne. Svoje traume uglavnom su podijelile s kolegama, a dvije su svom nadređenom dale najlošije ocjene u razgovorima s odjelom ljudskih resursa. „Tražila sam s HR-om izlazni intervju gdje sam rekla sve što se događalo i rečeno mi je da se ta izvješća daju upravi na pregled na kraju godine. Iz istog HR izvora sam čula da se moj iskaz još uvijek nije dao upravi, a sumnjam i da hoće“, povjerila nam se jedna.
Ivana se svom zlostavljaču otvoreno suprostavila, a nakon toga ga prijavila i odjelu HR-a. Održani su informativni razgovori, čak su i konfrontirani na istom sastanku, no konkretnijih pomaka nije bilo. Dapače, kaže da ga je sve to još dodatno ojačalo i da se maltretiranje pogoršalo, sve dok nije dobila otkaz.
Većina priča završava tako da žrtva sama da otkaz ili ga pak dobije na sumnjiv način poput ovoga: „Na kraju sam dobila otkaz pod izlikom restrukturiranja, iako sam na zadnjem ocjenjivanju imala najbolje ocjene u cijelom timu, čak i više od mog šefa pa me direktor morao kalibrirati, što znači spustiti mi ocjene kako ne bih previše odskakala od drugih, cca sa 117% na 106% ostvarenja osobnih ciljeva“.
Prebitni igrači na prebitnim pozicijama
Mobbing najčešće provode osobe na visokim pozicijama, nerijetko vlasnici ili menadžeri u tvrtkama, koji zbog svojih rezultata ili kontakata predstavljaju vrijedan resurs za samu tvrtku. Iskustvo je to i naših sugovornica od kojih jedna kaže: „Uvijek su to bili prebitni igrači na prebitnim pozicijama i, pošto sam radila u korporacijama, upravi nikad nije bilo stalo do toga na koji način menadžeri ostvaruju rezultate, dok god ih ostvaruju. U sve tri korporacije atmosfera je ovisila samo i jedino o menadžerima. Ako dođeš u odjel gdje je menadžeru stalo do ljudi, onda će ti bi ok. Ako si došao u odjele gdje opstaju samo bezdušnici kojima je cilj više, brže, jače pod bilo koju cijenu, onda ti nema druge nego da tražiš dalje i uz sreću nađeš prije posao nego te oni maknu“.
Apostolovski kaže da se, s obzirom na zakonske odredbe i oskudnu sudsku praksu, radnice ne usuđuju tražiti sudsku zaštitu i to najviše zbog dugotrajnosti postupka te neizvjesnosti ishoda: „Osim što je pokretanje sudskog postupka isključivo na žrtvi, propust zakonodavca je i nedostatak prekršajne sankcije za poslodavca koji propusti poduzeti mjere u svrhu sprječavanja uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja. One su predviđene samo za slučaj da poslodavac ne imenuje osobu ovlaštenu za primanje pritužbi. Do sekundarne viktimizacije dolazi i jer se osobi ne sudi u razumnom roku, odnosno, niti jedan radni spor nije završen u roku od 6 mjeseci, dakle vremenu predviđenom za rješavanje radnih sporova“.
Borbu protiv ovakve vrste nasilja dodatno otežava i to što žrtve često nisu ni svjesne da se nad njima vrši mobbing, već se na ponašanje nadređenog gleda kao na „visoko postavljene ciljeve“ ili „pravila poslovanja“.
Hrvatska još uvijek nema poseban Zakon o sprječavanju zlostavljanja na radnom mjestu, već se pravna zaštita pruža kroz postojeće odredbe Zakona o radu i Zakona o obveznim odnosima, ali i kroz odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije te Zakona o ravnopravnosti spolova. Od 1. siječnja 2013. na snazi je Kazneni zakon koji kroz odredbu članka 133. uvrštava mobbing kao kazneno djelo ukoliko je nanesena šteta zdravlju. Ako je radniku povrijeđeno dostojanstvo na radnom mjestu štiti ga članak 130. Zakona o radu, no ni taj članak ne pokriva sve situacije nasilja i zlostavljanja koja se radnicima događaju na radnom mjestu.
Što učiniti u slučaju mobbinga?
Važno je mobbing shvatiti ozbiljno jer može uzrokovati velike probleme u psihofizičkom stanju osobe. Naše sugovornice su ono što su proživljavale opisale sljedećim riječima:
- zbog količine posla i obveza te neuobičajenih kratkih rokova za njihovo izvršenje lošije sam spavala,
- odlazila sam na posao s gorčinom u želucu,
- osjećala sam se tjeskobno i nespokojno,
- zbog učestalog prekovremenog rada (čak i vikendom) za koji nisam dobila ni slobodne dane niti su mi isti priznati i plaćeni, sve sam više zapostavljala roditeljske i majčinske obveze,
- nakon kontinuiranog višemjesečnog psihičkog maltretiranja cijela je situacija toliko stresno djelovala na mene da mi je na poslu pozlilo te sam završila na hitnom medicinskom prijemu. Dok sam ležala u bolnici i primala infuziju nadređeni mi je slao prijeteće poruke.
- manjak motivacije za rad zbog osjećaja da nikad nisam dovoljno dobra i da šef neće biti zadovoljan ma koliko se trudila. Počela sam nakon nekog vremena zaista sumnjati u sebe.
Saša Jurković, direktor portala posao.hr, tvrdi da ponekad zlostavljači nisu svjesni u kojoj mjeri njihove ponašanje utječe na druge, pa im se treba argumentirano, racionalno i smireno obratiti te dati do znanja da njihovo ponašanje nije dopustivo: „Potrebno je pokazati da se ne bojite tog ponašanja koje je usmjerno na vas i kako ga nećete tolerirati. Ako se zlostavljanje nastavlja, obratite se svojem odjelu ljudskih resursa ili nadređenom. Također, možete se obratiti i udruzi koja se bavi ovim problemom, a koja će vam pomoći saznate sve potrebne mjere kako bi se zaštitili“.
Radnik danas može uputiti pritužbu poslodavcu radi povrede dostojanstva, nakon čega bi poslodavac trebao ispitati navode koji su doveli do prijave. Zakon nalaže rok od osam dana za ispitivanje pritužbe i donošenje odluke, no dogodi se da ako pritužba i bude obrađena u zakonskom roku, nerijetko se utvrdi da nije bilo povrede dostojanstva. „Uz to, problem je što takve pritužbe rješavaju zaposleni unutar same tvrtke ili kadrovske službe, a dakako da onda i na njih uprave vrše pritisak da riješe slučaj u korist poslodavca, a ne radnika. Upravo stoga, kod rješavanja pritužbe dobro je imati svjedoke koji će dati svoje izjave“, savjetuje Apostolovski.
Prema Zakonu o radu pritužba ne bi smjela biti razlogom otkazivanja Ugovora o radu jer poslodavac je dužan zaštititi radnika, to je njegova obaveza, a radnik ima pravo tražiti zaštitu od uznemiravanja, šikaniranja i zlostavljanja.
Udruga mobbing, do donošenja posebnog Zakona o zabrani zlostavljanja na radu, predlaže da se u kolektivne ugovore i pravilnike o radu ugrade klauzule koje reguliraju mobbing i navode kazne za pojedina neetična ponašanja i zlostavljanje na radu. Naše sugovornice nisu toliko pozitivne, njihov je savjet uglavnom maknuti se što prije iz takvog „otrovnog“ okruženja, bilo promjenom odjela i nadređenog, bilo odlaskom iz tvrtke.
Iako se mobbing provodi svakodnevno, sve ostaje nedorečeno i bez sankcija. Ivanu je njeno iskustvo ojačalo do te mjere da vjeruje kako nakon toga može preživjeti sve. Upravo joj je ono bilo glavni poticaj i izvor snage za pokretanje vlastitog posla. Pa ipak, žalosno je da su potrebne ovakve traume za izroditi nešto pozitivno. Nadu nam ulijeva to što su nasilnici nekih naših sugovornica dobili otkaze, a jedan je završio i u zatvoru zbog seksualnog zlostavljanja, što dokazuje da niti jedno ponašanje ne prolazi bez posljedica.
Foto:123rf
