Čigra – put od jedne igraonice do lanca vrtića diljem Zagreba

U svijet vrtića Vedrana Džanić ušla je 2002. godine otvorivši Čigru u Crnčićevoj ulici na području Maksimira, a danas ima vrtiće na četiri druge lokacije, koji ‘čuvaju’ 230 mališana različitih dobnih skupina te 52 zaposlenika. Dva vrtića nalaze se u sklopu  poslovnih zgrada Privredne i Hypo banke i djeluju kao korporativni vrtići. Dobra su, pa čak i spasonosna pogodnost za zaposlenike tih tvrtki koji bez brige mogu ostaviti svoju djecu neposredno na radnom mjestu.

No, cijeli put koji je Vedrana, profesorica matematike po struci morala prijeći da bi danas bila tu gdje je, nije nimalo lagan. Prvo je 2000. otvorila igraonicu, jer kaže, za njima je u to vrijeme bila velika potražnja, jer nisu bile toliko česte na zagrebačkom području. To se kasnije izrodilo u vrtić, za čije je otvaranje, dobivanje dozvola i registraciju trebalo oko godinu dana.

Vrtić je na samom početku imao jednu odgojnu skupinu mješovite dobi.

Čigra – vrtić zahtijeva puno početnog ulaganja

„Treba imati na umu da se u ovom poslu prvih šest mjeseci gotovo ništa ne može zaraditi, a troškova je dosta, od  početnog ulaganja, do plaća zaposlenika. Posebno se na plaće i primanja pazilo tada kada sam ja krenula u ovakvu vrstu biznisa jer su ljudi bili dosta nepovjerljivi prema privatnom sektoru koji je bio relativno nov pojam“, ispričala nam je Vedrana. I sama je na početku radila pola radnog vremena u školi, a pola u vrtiću i tek kad se cijela priča ‘uhodala’, samu je sebe zaposlila.

Vrtić je registrirala kao ustanovu, no to joj nije nimalo pomoglo prilikom podizanja kredita, jer banke nisu nudile niti omogućavale nikakve olakšice, pa je Vedrana sve kredite morala podići i otplatiti kao privatna osoba, s vrlo visokim kamatama. Također, za dobivanje većeg kredita u bankama je bilo potrebno oko 30 posto učešća, što je za Vedranu bilo nedostižno. Na kraju je odustala od takvih pokušaja dobivanja povoljnijih kredita za ustanovu i sve riješila ‘preko svojih leđa’.

Kada vrtići jednom počnu ‘zarađivati’ novce, varaju se oni koji misle da mogu ‘lagodno i luksuzno’ živjeti od profita. Naime, zakonska regulativa bila je u tom pogledu dosta nejasna i tumačila se različito, saznajemo od Vedrane.  Profit je mogla iskoristiti kao bonus na plaću zaposlenika, uređenje ili opremanje prostora, ali sam vlasnik, ako nije pedagoške struke, mora biti zaposlen kroz Sistematizaciju radnih mjesta važećeg Državnog pedagoškog standarda za ustanove te ima propisanu plaću i ne može preko nje podizati ‘višak’

U 2014. došlo je do promjene Zakona o neprofitnim organizacijama, no praksa će pokazati jesu li sve nejasnoće i dvojna tumačenja  njime i uklonjena i hoće li se naposljetku moći platiti porez na dobit,  a potom tu dobit i podići s računa.

Zakoni su u tom pogledu strogi, kao i Zakon o pedagoškom standardu, koji propisuje puno različitih uvjeta i kriterija koje današnji vrtići trebaju zadovoljiti da bi uopće mogli obavljati djelatnost.

Zakoni dobri, ali se ne provode svugdje jednako

„Zakoni su dobri i doneseni su s dobrom namjerom , ali su na žalost u praksi neodrživi, pogotovo u gradskim vrtićima gdje grupe ne zadovoljavaju propisani broj djece koji može biti u jednoj odgojnoj skupini. Posao bi super funkcionirao kada bi se ti propisi poštivali“, smatra Vedrana. No, Grad Zagreb koji subvencionira privatne vrtiće poput njezinih,  iako blag prema vlastitim vrtićima, u provođenju propisa ne štedi niti najmanje privatni sektor. Vrtići svakodnevno moraju slati izvještaje o brojnosti djece koja su taj dan došla u vrtić, i s obzirom na broj, Grad povećava, smanjuje ili održava jednakom subvenciju koju tom vrtiću uplaćuje.

Kako bi bili sigurni da vrtići šalju dobra izvješća, idu i u kontrole nasumce u vrtiće i provjeravaju brojke, no u Vedraninim do sada nisu bili, a ona poručuje, nikakva ‘muljaža’ se ne isplati.

A tu je i cijeli drugi niz standarda koje vrtić mora zadovoljiti.

Inače, ekonomska cijena njezinih vrtića ‘Čigra’ kreće se od 2600 do 2900 kuna, a nakon učešća Grada, roditeljima, ovisno o njihovom dohotku ili dodatnim programima u koje su djeca uključena, ostaje da plate od 700 do 1500 kuna.

Što se tiče otvaranja novih vrtića, kao i obrta za čuvanje djece, Vedrana te odluke pozdravlja i ne doživljava kao konkurenciju. Po njezinom mišljenu, prostora za vrtiće ima, samo ovisno na kojoj lokaciji, jer su one jako bitne, jednako kao kvaliteta i program rada koji vrtić nudi. Istočni i zapadni dio grada koji se izgrađuju i šire, pa samim time udomljavaju nove mlade obitelji, uvijek imaju potreba za novim kapacitetima, dok su neki dijelovi grada ‘siromašniji’ djecom, pa nema smisla na tom području povlačiti ovakve poslovne poteze.

I na obrte gleda s pozitivne strane, ali upozorava, treba, kao i privatnike, dobro kontrolirati što i kako rade i vode li adekvatnu brigu o djeci, za koju roditelji plaćaju.

„Ti obrti moraju zadovoljiti puno manje standarda i uvjeta nego privatni vrtići i roditelji su ti koji će naposljetku odlučiti što je bolje za njih i njihovo dijete. No, smatram da je to dobro riješenje u manjim sredinama“, prokomentirala je Vedrana.

U promociju svojih vrtića, više ne ulaže. Kad je sama priča bila na početku, bili su vrlo zanimljivi medijima kojima su otvorili svoja vrata što im je bio dobar PR, a danas se više brinu da uslugu dignu na višu razinu, jer to smatraju najboljim marketingom. Tako se u svaki vrtić ulaže najmanje jednom godišnje i to je ono osnovno ulaganje, a svake dvije godine se po jedan od objekata obnavlja u estetskom smislu, bojaju se zidovi, kupuje namještaj, nove igračke..

„Ravnice i Siget su vrtići nastali od poslovnih prostora, dok su ova dva druga korporativna vrtića nastala ciljano i napravljeni su upravo za tu namjenu.  Roditeljima te djece, osim što su im mališani uvijek na oku i što ne moraju gubiti dragocjeno vrijeme da ih vode negdje u vrtić, cijena je povoljnija jer dio troškova na neki način subvencioniraju same tvrtke u kojima rade“, objasnila je Vedrana. Prije nekoliko godina otvorila je i vlastitu kuhinju, iz koje stiže hrana u njezine vrtiće, pa tako može sve nadgledati i biti sigurna da se djeca hrane provjereno i kvalitetno. Ima zaposlena dva kuhara i dostavljače koji svakodnevno vrše dostavu u njezine vrtiće, ali i nekoliko manjih vrtića.

Vedrana danas uživa u benefitima kućnog ureda

Danas, kada se osvrne na sve iza nje, Vedrana smatra kako su poduzetnice u puno boljem položaju i s puno više opcija, nego što ih je ona imala prije 15 godina.

„Iza mene je puno neprospavanih noći i neizvjesnih dana, ali danas ipak ne žalim što sam se u to upustila“, kazala je Vedrana.  Zadnjih par godina može si dopustiti i taj luksuz da radi kod kuće i jako  je zadovoljna benefitima kućnog ureda, pogotovo jer je majka troje djece.

Uredski prostor je prostran, rekla nam je Vedrana, namješten velikim radnim stolom,  s nešto polica  i udobnim uredskim stolcem za kojem provodi najviše vremena. Dovoljno je velik za prijem stranaka, gostiju ili sastanak stručnog tima vrtića.

Ima i uređenu kupaonicu tako da nema potrebe za odlaskom u stan, a ima u planu i uređenje čajne kuhinje tako da će joj i kava biti blizu.

Početna poteškoća kućnog ureda je jedino ta, istaknula je, što ukućani smatraju da si uvijek na raspolaganju, ali i to se može dovesti u red i onda sve izvrsno funkcionira.

„Ponekad je teško članovima obitelji, posebno onim najmlađima, objasniti potrebu za ‘zatvorenim vratima’ i nekomunikacijom radi poslovnog razgovora telefonom, Skypom i slično. Najmlađi (i najuporniji)  uvijek pronađe neki tajni prolaz,  pa makar morao izaći van i kucati na prozor (ured je u prizemlju)“, podijelila je Vedrana kroz šalu jedno svoje iskustvo iz kućnog ureda.

Najvećim benefitom svoga posla smatra činjenicu da radi nešto što je korisno za društvenu zajednicu i zbog toga se osjeća dobro. No, briga oko tako puno ljudi i osiguravanje da usluga bude na nivou, također je vrlo naporno i komplicirano, poručila je Vedrana svima onima koji bi se eventualno odlučili upustiti u ovakvu vrstu privatnog biznisa.

foto: WiA/Sanja Novotny, privatna arhiva Vedrana Džanić